Uz ovogodišnji Festival tolerancije koji se održao na Bundeku, otvorena je u obližnjoj Galeriji Erdeljac izložba „Križ pomirenja – Vere Fischer“. Izložba je najkraći presjek kroz dugo razdoblje avangardnog djelovanja Vere Fischer – od crteža ugljenom iz 1961. godine pod nazivom „Vježba za lijevu ruku“, a koji su zametak mnogobrojnih erotskih slika iz ciklusa „Cvijeće i necvijeće“ – do posljednjeg kolaža iz 2005. godine kojeg posvećuje Ivanu Kožariću. U kolažu se može vidjeti i Vlasta Delimar kako jaše na bijelom konju 2001. godine Zagrebom kao Lady Godiva, potom, propale YU novčanice i simbolična dominacija banaka, u čijem nemilosrdnom kreditnom zagrljaju robujemo, kao i niz osobnih simbola radosti, poput mačkica onih na četiri i onih na dvije noge. U ovom dnevničkom kolažu nalazi se i ostvareni umjetničin san iz 1989. godine – Križ pomirenja, veliki životni projekt kojem je umjetnica posvećena do kraja života.
Pod utjecajem Sarteove filozofije egzistencijalizma Vera Fischer je odmah po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. godine i kraćih studijskih putovanja u Veneciju, Milano, Pariz, Jeruzalem, New York itd. bila pobornik novih umjetničkih praksi. Od američkog pop-arta do fluxusa preuzimala je njihovu ležernost, koja znači i kreativnu nedisciplinu, formalnu neuhvativost, humor, pretjerivanja, a sve u želji da publici podari nešto lijepo, dobro i radosno. Godine 1968. radi zapažene fotokolaže i izlaže ih u Italiji, neobične i smjele asemblaže (instalacije), prozračne žičane skulpture prepoznate kao prve crteže u prostoru.
Godine 1978. radi akcije comunity arta (participacijsku umjetnost), ekološke instalacije i problematizira fetišizam; sudjeluje na likovnim kolonijama kod nas i u Francuskoj. U doba prepoznavanja postmodernih postulata 1981. Vera Fischer još glasnije naglašava svoju žensku Ich-formu, stvara izložbeni ambijent neredom iz svog atelijera, izjednačava svoj rad i tuđi s rady-made (preuzetim gotovim predmetima, gadgetima, kičem), fotografira, posvaja TV slike, igra se performera i kreativno šali. Dok Goran Trbuljak izjavljuje ironično: „Star i ćelav a još uvijek netalentiran“, Vera Fischer mu odgovara: „Ja sam talentirana ali lijena. Ne tražim ja nađeno, nego ono nađe mene.“
I, tako se Vera Fischer nalazi trajno u vlastitom svijetu koji je vodi iz mainstreama u mainstream i napokon 1991. godine u Vatikan do pape Karla Wojtyle, koji joj zahvaljuje na križiću pomirenja: „Vrhovni svećenik zahvaljuje vam od srca za tu gestu i za osjećaje koje križić pomirenja sugerira.“ (mons. James M. Harvey, 1997. godine)
„Mnogo polažem na pokušaje približavanja različitih religija. Znam da su ti pokušaji teški, katkad i uzaludni jer su protiv načina na koji funkcionira život, ali mene u mojoj misiji ti često slabi izgledi ne mogu obeshrabriti“, rekla je Vera Fischer za „Globus“ i dodala
„ Kao umjetnica u neprestanom sam traganju za Lijepim, a onda sam usred ovog (Domovinskog) rata počela potragu za Dobrim.“
Na izložbi čitat ćemo mnoge izjave Vere Fischer, od poetskih, do ispovjednih, od svjetonazornih do autoironičnih. Kroz citate dati ćemo joj opet priliku da progovori u prvom licu sebstva. Jer, Vera Fischer je, kaže vedri pesimist.
Veru Fischer zanimalo je biti u životu i ostaviti trag, stvarati umjetnost čiste perceptivne površine u kojoj su radost i dekorativnost dobrodošle. Ovaj je neoavangardni stav značio integraciju rada i umjetnosti, života i umjetnosti s namjerom sudjelovanja u preobrazbi društva.
Križ pomirenja, nastao je u jednom intenzivnom snu umjetnice u proljeće 1989. godine te je šireći dobre vibracije oko sebe postao simbolom tolerancije, a ostat će u stalnoj postavi Muzeja tolerancije koji je u nastajanju.
