Posljednje tri-četiri dekade  nastupile su u svjetskom gospodarstvu velike promjene, koje imaju ozbiljan odraz na mnoge dimenzije življenja. Potreba za vijestima o gospodarstvu raste gotovo geometrijskom progresijom, bilo da je riječ o financijama, poslovanju ili ekonomskim pitanjima. Financijsko i ukupno poslovno novinarstvo slijedi te promjene. 

U tim promjenama, međutim, novinarstvo gubi ili napušta svoju središnju ulogu – zaštitu javnog interesa. 

Teško je, naime, ustvrditi  da su novinari koji pokrivaju područja ekonomije postali objektivniji ili odvažniji u zauzimanju nepopularnih stajališta. 

Mnogi medijski analitičari čak tvrde, vjerojatno s razlogom, da su postali lakovjerniji i  manje revni u svojim izvješćima i analizama.

Izvješćivanje o poslovnim rezultatima prerasta u svojevrsnu tehniku. Urednici i novinari pokušavaju steći određene prednosti dajući svojim napisima privid veće autentičnosti, potpomognute izjavama i mišljenjima istaknutih poslovnih ljudi i akademskih stručnjaka, što se u dosta slučajeva pokazalo štetnim upravo sa stajališta  zaštite javnog interesa. Novinarstvo  općenito postaje samouvjerenije, novinari i poslovni komentatori preuzimaju ulogu stručnjaka, gdje se gubi razlika između mišljenja i činjenica, 

Raste pritisak na novinare da imaju izgrađene poglede i stavove na čisto tehnička pitanja.

Nedostatak tradicionalnog novinarskog skepticizma prerasta u ozbiljan gubitak.

U SAD-u je ključna funkcija medija u izazivanju establišmenta, predstavljajući interese čitatelja i gledatelja, i promicanju, praćenju i nastojanju da se održi ravnoteža među prirodnim tendencijama u uspostavljanju moći u kontroli protoka informacija između ekonomije, vlade i stanovništva.

Pomicanjem interesa i stupnja obrazovanosti novinara na područjima koja pokrivaju javlja se težnja potpunijeg razumijevanja kompleksnih procesa što dovodi i do razvoja reporterskih ekspertiza. Ipak, u tom nastojanju gubilo se najsnažnije novinarsko oruđe – izvještavanje. Akademici, polit-ekonomisti i poslovni  analitičari, osobito iz financijskih krugova, prečesto su postali glavni akteri vijesti i analiza, koje su mediji interpretirali javnosti   

Rastom poslovnog novinarstva ono postaje dragocjen profitni centar,ali sve više osjetljiv na kretanje trendova. „Novo novinarstvo“ traži sve više ono što nazivamo ‘reporter opinion’, dakle vlastiti stav prema nekom određenom pitanju. Pokazalo se da je u najvećem broju slučajeva taj stav izgrađen na stavovima njihovih izvora informacija. U isto vrijeme, novinarstvo u SAD-u  općenito prerasta u glamuroznost, s naglašenim osobama i celebrity pojavama. Poslovne vijesti  podliježu sve učestalije takvom trendu.

Rast poslovnog izvješćivanja na televiziji, posebno na kablovskim postajama, također utječe na promjene u prirodi kako se plasiraju vijesti iz gospodarskog i financijskog područja. Općenito, novosti na televizijskim ekranima mijenjaju se od neprofitnog javnog servisa prema zabavnom servisu koji omogućuje stvaranje profita. Tiskani i elektronički mediji postaju osjetljiviji na potrebe održavanja što većih naklada ili kvota gledanosti, javljaju se kraće vijesti i emisije kako bi privlačile što veći broj publike, a poticale su nepotpune debate i izazivale kontroverze, upravo s namjerom da povećavaju čitanost ili gledanost, pri čemu se naglasak stavlja na osobnost voditelja, a manje na sam sadržaj emisije.

U tom procesu promjena u načinu izvještavanja i prezentiranja vijesti iz poslovnog svijeta poslovni su mediji prečesto zauzimali stranu agresivne promocije  konsenzualnih stavova koje su servirali poslovni krugovi u svom interesu. Nije se vodilo računa koliko zainteresirana publika zaista vjeruje u napuhana hosistička burzovna izvješća, koja su najčešće primali, a bila su potkrijepljena ‘sigurnim’ izvorima iz Wall Streeta. Separatni interesi su u najčešćem broju slučajeva – dobivali. Tek nakon što je publika postala pesimistična u pogledu stvarnog stanja američke i svjetske ekonomije poslovni mediji postaju kritičniji na gospodarsku politiku Vlade SAD-a i ukupnu poslovnu praksu, a tek nakon kreditne krize i velikih financijskih skandala postali su agresivniji prema načinu djelovanja najveće svjetske burze, koja bitno utječe na kretanja na svim ostalim velikim svjetskim tržištima novca.

Sumirano, najveći broj medija koristi situaciju za bolje pozicioniranje na tržištu, u nastojanjima da auditoriju pruža željeno štivo i zadrži njihovu pozornost. Istodobno, rast oglašivača je novi pritisak na medije, koji sili izdavače da osiguraju potreban prostor i atraktivnim sadržajem zaokupe zanimanje čitatelja i gledatelja, a ujedno zadrže odgovarajuće profesionalne standarde. 

Otvoreno je pitanje je li ekspanzija poslovnih vijesti pridonijela boljem informiranju javnosti. Medijski analitičari tvrde da u mnogim područjima  – nije. Zašto? U 60-im godinama ekonomija je cvala. Usprkos tome, business kao karijera nije bila odrednica mladih. Velika depresija, uvijek na pameti kao rezultat pogrešne gospodarske politike i financijske  pohlepe, nije izbrisana iz nacionalne memorije. Na poslovanje se još uvijek gledalo s određenom dozom prezira, a na profit s velikim nepovjerenjem.

S rastom gospodarstva raslo je i zanimanje javnosti, što su poslovni mediji iskoristili za svoju ekspanziju. Poslovni lideri poput Lee Iacocca-e postaju zvijezde društvenog života. Forbes svojom objavom 400 najbogatijih  (1982.)  uspostavlja novu ljestvicu vrijednosti u suvremenom svijetu. Tvrtke na Wall Streetu  dramatično povećavaju svoje službe za odnose s javnošću. Poslovno novinarstvo prečesto  ‘gazi’ u vode pomodnih kretanja, ostavljajući po strani mnoge neiskorištene teme i neiskorištene gospodarske mogućnosti.

Ujedinjeni bankari i brokeri ubrzo su pronašli metode kako stvarati nove poslovne subjekte i osigurati kretanje kapitala. Jamstva za založenu imovinu bila su uglavnom nedovoljno kontrolirana. Derivirana tržišta  bila su nadgledavana manje strogo od prodaje vrijednosnih papira. To je u glavnim poslovnim listovima prolazilo sa zatvorenim očima. Tek se pojavom azijske financijske krize javljalo nešto kritičnih tonova, koji su ukazivali kako liberalizacija tokova kapitala, dakle potpuno slobodno tržište međunarodnog kapitala, svakako nije idealno stanje i može ozbiljno ugroziti međunarodni financijski poredak. Zašto?  Premalen je broj najvažnijih ekonomista iz akademskih krugova i, jasno, s Wall Streeta ukazivalo na alarmantno stanje. Ekonomisti su općenito podržavali liberalizaciju tržišta, preuzimanje i stvaranje velikih financijskih entiteta i vjerovali da konkurencija na slobodnom tržištu može osigurati potrebnu ravnotežu. Najveći broj poslovnih novinara, posebno onih kojima je specijalnost financijsko tržište, vjerovali su stručnjacima i njihove stavove ‘pretakali’ u svoje vlastite. Tako su izvještavali javnost i komentirali aktualno stanje. Poznati kolumnist The Washington Posta Robert Samuelson, kojeg mnogi s pravom označavaju kao konzervativnog novinara, opisuje to stanje ovim riječima: „Imali smo blage primjedbe na ATM stope, ali ne i ozbiljan prosvjed na uspostavljanje opasne financijske snage i sprege kapitala i partikularnih interesa“. 

Je li riječ o stvarno ‘novoj ekonomiji’? Medijski entuzijazam prema novoj ekonomiji  bio je, to je utvrđeno, na besprimjeran način prihvatljiv za čitatelje, oglašivače i Wall Street, koji je taj entuzijazam usmjeravao za podršku ‘jedrenju’ cijena dionica. Sofisticiraniji novinari grčevito su razvijali posebne teorije u znak  podrške tim stavovima i gledištima, smatrajući da su na pravoj strani, na strani eksperata. Nekoliko akademskih stručnjaka razvilo je nove teorije kako bi velikim idejama dali i potreban akademski kredibilitet. Upravo to je bilo ono što je bilo potrebno financijskim izvjestiteljima.

Izvještavanje o novoj ekonomiji bilo je zapaženo površno. Definicije o novoj ekonomiji mijenjale su se unutar 1970. do početka 21. stoljeća unutar istih medija. Prve definicije govorile su o ekonomiji usluga, zatim globalizaciji, kasnije o kombinaciji usluga, globalizacije i informatičke tehnologije. Konačno, Internet je unio dodatne promjene, nova ekonomija je postala – web. Nova ekonomija iz 90-ih godina bila je bez presedana u povijesti gospodarstva, predstavljala je novu industrijsku revoluciju.

„Tržište dionica poraslo je u skladu s poraslom snagom nove ekonomije“ – pisao je Business Week 1996. Blještavim izvještavanjem o uspjesima nove ekonomije mediji su pomagali neodrživoj i nerazumnoj razini cijena dionica, usmjeravajući sofisticirane i nesofisticirane ulagače na neprimjereno kupovanje, nalik na kupnju mjehurića od sapunice. Mediji posebno televizija, pomogli su u ohrabrivanju tzv. „dnevnog trgovanja“.

Najbolji primjer tako neodgovornog ponašanja medija može se sagledati na slučaju propasti ENRON-a, relativno mlade energetske kompanije, koju je Fortune proglasio najinovativnijom kompanijom u SAD. Mnogi drugi istaknuti poslovni mediji nasjeli su na tu ocjenu. Veoma je mali broj analitičara kritički sagledavao pravo stanje kompanije i njenu stvarnu financijsku vrijednost, ali su te kritike ignorirane. Sudbinu ENRON-a znamo: mirovinski fondovi izgubili su stotine milijuna dolara, a tisuće i tisuće ljudi je izgubilo posao. 

Jesu li mediji i neodgovorni novinari izazvali ovu financijsku katastrofu? Oni su sudjelovali u podgrijavanju atmosfere u kojoj je nova ekonomija bujala. No, pravi uzroci krize leže u prenapregnutom financijskom tržištu, na kojem su se izgubili stvarni regulatori i gdje su pomiješane kruške i jabuke. Velika pohlepa i vizija bez stvarnog pokrića  platili su danak, a najvećim su dijelom stradali obični ljudi, koji su primamljeni blještavim rezultatima nerealnog rasta vrijednosti dionica i nametnutim sjajem nove ekonomije izgubili svoje ušteđevinu za stare dane.

Ono što se mora zamjeriti poslovnom novinarstvu u cijeloj toj (i svim drugim) priči jest  da je izgubilo osjećaj skepticizma i odgovornosti kao pas-čuvar javnog interesa. Postalo je previše ovisno o izvorima čije  prikrivene interese jednostavno nije razumjelo ili ih je ignoriralo. Ponovno se u praksi pokazalo koliko mediji mogu nanijeti štete, kao i koliko dobra mogu učiniti kad se drže svojih profesionalnih standarda i normi ponašanja. Slučaj nove ekonomije pokazuje lakovjernost poslovnog novinarstva, koja se više ne bi smjela dogoditi, jer sa sobom nosi ogromne nepovoljne posljedice za veliki broj sudionika.

Gdje je poslovno novinarstvo zakazalo?

Ekonomisti i medijski stručnjaci još će dugo analizirati ulogu medija u financijskoj i gospodarskoj krizi iz 2008. Jesu li mediji pojačali boom na burzama prije no što je spekulantski mjehur puknuo ili su pravovremeno, možda i prerano upozoravali na pretjeranu zagrijanost tržišta dionicama i na neozbiljne poslovne bilance velikih kompanija? Jesu li bili trendovski usmjereni ili su se ponašali kao brana katastrofi?

American Journalism Review (ožujak 2003.) istražila je ponašanje poslovnih medija u SAD-u u vremenu prije recesije i krize. Došlo se do zaključka da su mediji djelovali prociklički, a zapostavili su svoju ulogu ‘psa-čuvara’. Istina, bilo je kritičkih tonova , ali su se oni (iz)gubili u kolektivnom zanosu i svojevrsnom bunilu.

Ono što začuđuje u toj analizi je kako novinarstvo radi ‘bez pamćenja’ i kako malo, usprkos elektroničkim arhivama, najpoznatiji mediji  koriste vlastita istraživanja. Na primjerima Wall Street Journala i Business Weeka, ali i Wahington Posta AJR pokazuje da je u godinama buma Nove ekonomije 1997. i 1998. uvijek iznova bilo upozorenja i signala na neprimjerenu praksu koja ima elemente prevare i nečistog vođenja poslovnih knjiga, puno prije skandala s ENRO-om i Tyco-om, ali se nitko nije ‘budio’ iz burzovnog transa.

„Onaj koji analizira napise u medijima posljednjih pola stoljeća bit će iznenađen što su sve novinari iščačkali. Međutim, u njihovim vlastitim redakcijama ta su upozorenja bagatelizirana, a prevladava stav da je ‘sustav’ zdrav, da se financijskim analitičarima i gospodarskim revizorima u načelu može vjerovati i da će gospodarski i financijski boom potrajati zauvijek“.

Fortune je u proljeće 2001 iznio jednu od skeptičnih priča o ENRON-u, da bi samo osam mjeseci kasnije šef ovog koncerna proglasio „jednim od najpametnijih ljudi’.

Najzapaženiji nepovoljni utjecaj poslovnih medija odražava se kroz snažno personaliziranje i olako rangiranje. Dok je Business Week 1981. prvi put na svojoj naslovnici donio portret jednog poslovnjaka, u 2000. bilo je čak 18 takvih ‘cover stories? Među glorificiranim menadžerima godine (listu donosi Business Week), kao i na listi najcjenjenijih svjetskih komanija (Fortune) stalno su bila prisutna imena koja su kasnije optužena za loše vođenje kompanija (Cisco, Lucent) ili čak zbog kriminalnih radnji (Tyco, Enron, WorldCom). 

Istina je da su poslovni magazini pred vodećim menadžerima još neposredno prije bankrota ‘očarani mahali repom’.

Slično ponašanju poslovnih medija ponašali su se i televizijske postaje. Oni su davali prostor i vrijeme u udarnim terminima  vodećim financijskim analitičarima i bili prepoznati kao burzovni gurui, iako se znalo da su uključeni u insider-poslovanje i javno preporučivali akcije koju su poznatima preko e-maila objavljivali kao ‘šrot’. U 90-im godinama je prevladavala standardna praksa da se preporuke burzovnih analitičara dalje šire, bez transparentnog objašnjavanja u kojoj su mjeri u igri vlastiti interesi. 

Pokazalo se da su novinari jednostavno slijedili krdo i na taj način postali žrtvom ‘kolektivne neobjektivnosti’. 

Columbia Journalism Review nastavila je istraživanja u pravcu uloge poslovnog novinarstva u stvaranju gospodarske i financijske krize. Objavila je listu od 727 novinskih priča, objavljenih u poslovnim medijima, obuhvativši razdoblje od 2000. do kataklizme u 2007. Cilj analize bilo je pokazati u kojoj su mjeri mediji s jedne strane pridonijeli krizi, a s druge što su (u)činili da bi se izbjegla katastrofa. Konačni zaključak je nepovoljan: nisu učinili ništa! U tom smislu, bez obzira na sve druge okolnosti, snose veliku odgovornost za nastalu krizu i gubitak povjerenja u financijske institucije.

Stečajevi Enrona, World Coma i Adelphia-e u 2002. ukazivali su na nadolazeću katastrofu, jer su uzroci bankrota bili uglavnom identični: loše i neodgovorno poslovno ponašanje u pregrijanoj burzovnoj konjunkturi. Kapitalistički sustav, kako ga poznajemo, došao je u fazu ozbiljne ugroženosti. Mnogi su ljudi počeli gubiti povjerenje u poslovne krugove.

 Gallup je u srpnju 2002. godine obavio anketu o povjerenju ljudi u pojedina zanimanja. Na vrhu liste bili su učitelji, a slijedili su ih mali poduzetnici. Vrhunskim menadžerima velikih kompanija povjerenje je poklonilo samo 23 posto anketiranih, a prodavačima automobila samo 15 posto. Ukratko, menadžeri  su na toj listi prošli lošije od odvjetnika i vladinih službenika. Je li to trebao biti jasan signal? Očito s današnjeg stajališta da, ali je ukupna euforija bila presnažna da bi se spriječilo nastavak neodgovornog ponašanja.

Opseg i raznolikost izvještavanja o financijskim i burzovnim događanjima ovisni su o konjunkturi. Ta činjenica bitno utječe i na ponašanje gospodarstva, koje je počesto izloženo trendovima koje napisi uzrokuju, pa se u skladu s tim rukovode u poslovnim odlukama. Nije to samo američki sindrom: tako su se ponašali mediji i poslovni krugovi u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, čak i Švicarskoj. Azijske burze su bile nešto suzdržanije, ali kriza je i njih zahvatila. Tako je dezinformacija zapravo postala vodeća snaga Nove ekonomije, koja je dovela do kolateralnih nepovoljnih učinaka.

U studiji koju je razradila zaklada Otto Brenner u Frankfurtu pod naslovom : Poslovno novinarstvo u krizi- masovno medijalno ponašanje na financijskim tržištima“ John Talbott, nekadašnji bankar Goldman-Sachs, jasno piše: „Kad jedna skupina bankara kasira stotine milijardi USD kao bonus za zasluge što su širom svijeta uništili bilijarde dolara kroz imovinu i stotine milijuna radnih mjesta, želimo znati koju ulogu je novinarstvo odigralo“.

Opetovano se pokazalo da je poslovno novinarstvo uvjereni sluga mainstreama, a ne kritički raspoloženi tragač za otkrivanjem prave istine. U području gospodarstva, koje ima veliku važnost u ukupnim društvenim kretanjima, prevladava duh ‘dnevnog novinarstva’ koje nudi malo informacija i uzrokuje mnogo dezorijentiranosti. Njemačko poslovno novinarstvo je kao promatrač, izvjestitelj ili komentator financijskih tržišta i financijske politike sve do izbijanja globalne financijske krize loše djelovalo. Najpoznatije dnevne novine u Njemačkoj tek su se kroz slom krize publicistički i novinarski ‘razbudile’.

Malo je poznato da su američki intelektualci poput Noama Chomskog i Edwarda . Hermana još prije nekoliko godina u svojoj knjizi Manufacturing Consent: The Political Economy oft he Mass Media grubo razotkrili kako masovni mediji djeluju u sprezi s vladama, oglašivačima i gospodarskim poslovnim krugovima. Većina vijesti koja se plasira u javnost najvećim je dijelom lažna ili nepotpuna, kako bi se izašlo ususret interesima velikih kompanija koji kontroliraju, pa čak i posjeduju glavne medije. Poopćavanje uvijek u sebi krije opasnost poistovjećivanja, ali u ovom slučaju je vrijedno šire pozornosti.

Dosje „Financijska kriza i mediji“ koji je predstavljen na 13. Medijskom disputu u Mainzu (3. prosinca 2008. godine) ukazao je na brojne slabosti poslovnog novinarstva u Njemačkoj, polazeći od osnovne teze da financijska kriza stavlja na kušnju poslovno i financijsko novinarstvo. U vremenu kad se mijenja tempo događanja i kad su dosad uvriježena načela  jednostavno odbačena, moraju se i kroničari ove branše prilagoditi tim promjenama. Siegfried Weischenberg, profesor novinarstva na Sveučilištu u Hamburgu, kaže: „Smatram da je struktura današnjeg poslovnog novinarstva, ali i gospodarske znanosti u našem društvu pogrešno postavljena: potpuno su slijepi na kritike kapitalizma i tržišnog gospodarstva u kriznim vremenima“.

Što se promijenilo u odnosu na razdoblje prije velike financijske i gospodarske krize iz 2008. godine?

 Brojna, javno objavljena razmišljanja nobelovaca za ekonomiju (pretpostavljam da su to relevantni čimbenici) ukazuju na opasnost od nove velike krize. Pandemija korona virusa sdamo je pojačala pritisak u tom pogledu. Jesu li novinari i ukupno poslovno novinarstvo naučili lekciju iz prethodne krize? Bojim se da nisu.