To je istina. Život je zahtjevan, složen i kompliciran. Kako se ljudsko društvo razvijalo već odavno više nije bilo dovoljno da je netko samo dobar čovjek i dobar lovac, majstor itd. Polako su se počeli uvoditi neki novi standardi; kao na primjer – on je dobar, ali je neuredan; ovaj je dobar, ali kasni; ovaj je dobar, ali ne izvršava obaveze. I tako, korak po korak, dobrota, dobronamjernost, suosjećanje su polako, ali sigurno počeli gubiti na važnosti. Sve je teže naći i objasniti te pojmove, a također i pronaći osobu koja nosi te vrijedne karakteristike. Govore nam da budemo uredni, točni, školovani, da ne kasnimo i takvi pojmovi automatski zauzimaju primarna mjesta kod opisivanja neke osobe. Danas već postoji pravi leksikon čudnih riječi i pojmova kojima bismo mogli opisati nekog čovjeka ili situaciju; i to ponekad ode u krajnost, što je lijepo vidljivo čak i na nekim oglasima za posao. Traže se ljudi za radna mjesta za koja bismo mogli reći, dok čitamo njihov opis, da apsolutno nitko (osim onoga tko ih je smislio) ne može shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Osobu analiziramo do najsitnijeg detalja vezano uz posao, jer ne tražimo od nje ništa više nego da zna određeni detalj u nekom procesu i da se samo time bavi. 

Tko je ta osoba, što je interesira, kako izgleda njeno privatno i društveno okruženje, koji su njeni ideali, želje, planovi… to ne interesira nikoga. I čovjek to osjeća, osjeća svoju nevažnost, osjeća strah, nesigurnost i nemar okoline za njega. U takvom okruženju izostanka onih osnovnih vrijednosti, zajedničkih interesa, suradnje i pomoći, raste osjećaj nesigurnosti, straha i neizvjesnosti. Dok smo hodali po tom rubu življenja, pazeći da ne posrnemo i ne padnemo, naišla je korona. Zavladao je strah i panika, koju je relativno brzo zamijenio uzdah olakšanja, zato jer odjednom sve dojučerašnje brige i problemi više nisu bili toliko važni. 

U krajnjoj liniji, sve te brige i problemi do jučer su bili samo moji, a pojavom korone, dobili smo svi jedan zajednički problem koji nas sve na jedan čudan način povezuje. Polako smo iz ladica izvukli brigu za starije, pomoć za susjede, skrb za onoga koji nema, suosjećanje za one čiji su posao i egzistencija postali ugroženi itd. Postali smo spremni staviti maske na lica i stati na prvu liniju obrane. Odjednom slika dosadašnjeg života punog briga i neizvjesnosti nije više djelovala tako crno, s obzirom da nam je korona pokazala da može biti i gore. Strah od bolesti i gubitka života došao je među nas. 

Budući da sve ima dvije strane, kada pogledamo na situaciju s druge strane, opet je postalo lijepo biti čovjek o kome se brine, razmišlja, kojemu se pomaže… Međuovisnost i zajedništvo, pažnja i susretljivost, opet su dobili na važnosti. Pojavile su se prve posljedice, gubitak radnih  mjesta, nemogućnost servisiranja kredita, odustajanje od lijepih planova vezanih uz investicije, školovanje, putovanja. Čovjek se polako, ali sigurno vratio tamo gdje je nekada bio. Vratio se pitanjima poput: kako ste, jeste li zdravi, trebate li nešto, imate li za jesti… Kako se više ili manje privikavamo na nove okolnosti, tako je i suživot s koronom postao dio svakodnevnice. U ljudskoj je prirodi da se u čovjeku, čim osjeti malo sigurnosti, smanjuje strah od neizvjesnosti i on ubrzo postaje čovjek kakvog dobro poznajemo. Opet je tu široka paleta raznih ljudi, zabrinutih, dobronamjernih, bahatih, skromnih, suosjećajnih, grubih, pokvarenih… Zapravo ljepota života leži u tome što su ljudi toliko različiti, imaju toliko raznih interesa i kad god pomislite da sve znate i da za vas više nema tajni, uvijek ćete se iznova iznenaditi ljudskim ponašanjem. 

Puno se priča i puno se očekuje od vremena ispred nas, pišu se razni scenariji, najvećim dijelom ekonomskog sadržaja. Koliki će biti pad BDP-a, koliki će biti broj nezaposlenih, koliko će firmi propasti. A gdje je tu čovjek? Kako će on proći kroz to vrijeme i takve scenarije i, još važnije – kako će izaći iz svega toga? Pišu ljudi tekstove i o tome, dijele savjete, no zaboravljaju da je pisana riječ ili savjet prolaznog karaktera, jer život čine naše svakodnevno promišljanje, naše svakodnevne odluke koje donosimo, naše svakodnevne aktivnosti, naš rad…

Dakle pitanja koja nam se ovdje nameću su – što raditi, kako raditi, koliko to može trajati? To su pitanja koja danas mnogi ljudi postavljaju i na koja je danas vrlo teško dati odgovor. Živimo u neizvjesnosti. Nitko od nas nema čarobnu kuglu u kojoj može sa sigurnošću vidjeti budućnost. 

Ali, eto, kao i uvijek do sada, brzo smo došli do podjele. Podjele na one koji su jako zabrinuti, koji se iz zdravstvenih ili ekonomskih razloga boje korone i njenih posljedica, i s druge strane na one koji to skoro pa negiraju, zagovaraju „normalan život“, kakav je bio i prije korone. No, to zbog novonastale situacije naprosto nije moguće, jer su im sugovornici poslovni partneri, kupci, ljudi s nelagodom, strahom, oprezom, tako da njihov odnos ne može biti kao nekada. Sve to i jedne i druge ljude dodatno opterećuje, nervira, zamjeravaju jedni drugima što se njihov stav ne uvažava i što se druga strana ne ponaša u skladu s njihovim očekivanjima. 

Kažu stručnjaci za ekonomiju da će biti gore nego što su prvobitno mislili. Kažu stručnjaci za zdravlje da će na jesen biti još gore nego što je sada, pogotovo kada se gripa pomiješa s koronom. Daju i savjete, poput: čuvajte se i ostanite zdravi. Nije baš i neki savjet, ili? Morat će se čovjek opet okrenuti čovjeku ako želi da mu život ima smisla. Prepustiti se biznisu u onoj „gruboj“ materijalističkoj formi neće biti tako lako, takav pristup možda neće više imati niti dovoljno sljedbenika, a vjerujem da neće biti niti dovoljno mira, ni spokoja u svemu tome. 

Ljudskost danas ipak postaje važnija od bilo čega drugog. Čovjek danas opet treba čovjeka. Treba ga za savjet, za pomoć, za podršku, za utjehu, ali ne više onako kako je to bilo prije korone, samo površno, egoistično, netolerantno, bezosjećajno, nego trebamo opet onog istinskog, normalnog čovjeka. Trebamo jedni u drugima ponovno probuditi one ljudske emocije, trebamo opet dobiti osjećaj da nas netko voli, da nam je netko iskreni prijatelj, da možemo dobiti pomoć kad nam treba, a i da smo isto spremni pružiti. Sada je došlo vrijeme da preispitamo svoje stavove, svoj sustav vrijednosti, svoje ponašanje, da pokušamo razmisliti o svemu tome, da zamislimo kako bi nam budućnost mogla izgledati te da vidimo što to svatko od nas može učiniti kako bismo se svi mi zajedno mogli osjećati dobro u nadolazećim, vrlo neizvjesnim vremenima.