Born to be Wilde


Ako ne žalite zbog životnih iskustava jer mislite kako to zaustavlja vaš osobni razvoj te smatrate da iskušenjima treba popustiti, jer tko zna hoće li vam opet naići, zasigurno u sebi nosite ponešto od duha Oscara Wildea. Lucidni, ekstravagantni osobenjak koji nas godinama nadahnjuje i intrigira podjednako svojim književnim djelima, kao i nesputanim životnim stilom koji mu je priskrbio brojne nedaće, rođen je u Dublinu, 16. listopada 1854. godine, dvije godine nakon brata Wiliama i tri godine prije sestre Isole Francesce, koja je umrla od groznice još kao djevojčica. 

Njegov otac, sir William Wilde bio je cijenjeni kirurg oftalmolog, poznat podjednako po uspješnom liječenju upale uha, kao i po nesmiljenom trčanju za suknjama. Vatreni zavodnik tako je još prije braka s Oscarovom majkom dobio troje izvanbračne djece s dvije dame. 

Majka intrigantnog književnika, lady Jane Wilde, i sama se bavila spisateljskim radom te je uglavnom objavljivala revolucionarne pjesme, potpisujući ih umjetničkim imenom “Speranza” ( “nada” na talijanskom). 

Kao i njezin suprug, podržavala je irski nacionalizam i neovisnost, čak i žestoko pozivala na oružani ustanak protiv Britanaca te je zaslužna za prikupljanje irske folklorne baštine, narodnih pripovijetki i legendi. 

Lady Jane imala je duha i borbenosti te je potpuno u duhu svog vremena gorljivo zagovarala prava žena. Zalagala se za njihovu neovisnost i bolje obrazovanje, a u svoj je dom pozvala i poznatu sufražetkinju Millicent Fawcett kako bi održala govor o ženskim pravima. 

Još kao dječak Oscar se divio njezinoj neviđenoj snazi, kojoj je ponajviše svjedočio kada mu je umirao otac. Čin koji je dodatno potaknuo njegovo divljenje bio je podjednako skandalozan i neobično nesebičan. Naime, posljednjih dana života svoga supruga, lady Jane dopuštala je ženi odjevenoj u crninu i s crnim velom oko glave, da satima sjedi na krevetu njezina umirućeg supruga. Jedna drugoj nisu se ni jednom obratile ili progovorile koju riječ. 

“Bila je divna žena, a nešto vulgarno poput ljubomore bilo joj je potpuno strano. Iako je bila svjesna očevih neprestanih bračnih izleta, jednostavno ih je ignorirala. Ni jedna od tisuću ne bi tolerirala nazočnost te žene u vlastitoj kući, no moja je majka to dozvolila jer je znala da je moj otac voli te je osjećala kako mu je radost i utjeha imati je pokraj sebe na samrtnoj postelji” – zapisao je kasnije.

Vjerojatno upravo ta crtica iz njegova života može pojasniti zašto je ovaj ekstravagantni bonvivan, kojeg su tijekom života privlačile neovisne i nekonvencionalne žene, oženio nezahtjevnu suprugu koja mu je nudila neupitno obožavanje.

Odrastajući, na Wildea su utjecale i irska nacionalistička politika njegove majke, kao i filantropske sklonosti njegova oca. Školovao se u obiteljskom domu na trgu Merrion prije nego je krenuo u Kraljevsku školu Portora u Enniskillenu, da bi kasnije pohađao Trinity College u Dublinu, gdje se upoznao s grčkom literaturom koja će uvelike utjecati na njegova kasnija djela i vjerovanja, kao i Oxford, gdje je studirao klasične jezike.

Već na fakultetu, a kasnije i u literarnim krugovima, plijenio je pozornost podjednako svojom pojavom i elokvencijom. Navodno su ga žene jako voljele jer, iako se od njega očekivalo da sjajno govori, zapravo je znao jako dobro slušati, a svi znamo da je pozorno slušanje temelj svake dobre komunikacije. Tako je zapeo za oko i bogatoj irskoj nasljednici Constance Lloyd, koja se doživotno, bolno zaljubila u svoga budućeg supruga. 

U početku, ljubav joj je bila potpuno uzvraćena. Par se vjenčao 1884. godine  a nedugo nakon toga zaljubljeni književnik priznaje joj kako se “osjeća nepotpunim bez nje”. Par u braku dobiva dva sina –  Cyrila i Vyvyana – a ponosan novopečeni otac toliko je sretno zanesen da ne može prestati nagovarati svoje muške prijatelje da se vjenčaju. Neko vrijeme bračna idila funkcionirala je bez greške: dijelili su sličan ukus, pa su zajedno namjestili kuću, ona ga je bezrezervno podržavala i obožavala, dok je on ohrabrio njezine literarne uratke i angažman za ženska prava. Sinovi su ga očarali toliko da je počeo pisati i objavljivati priče za djecu: “Sretni kraljević”, “Sebični div”, “Mladi Kralj” i brojne druge.

Problemi nastaju kada, nakon teškoga drugog poroda, Constance potpuno gubi interes za čulni dio njihova braka, a njegova se seksualna orijentacija mijenja. Otprilike u to vrijeme, odvažni dandy upoznaje mladog Robbieja Rossa, s kojim se upušta u ljubavnu aferu. Robbie, koji će im oboma ostati odan prijatelj do kraja života, samo je jedan član sve većega muškog društva koje se redovno okuplja u njihovu domu. Constance ih, naizgled nevino, sve dočekuje kao obiteljske prijatelje, a brak im i dalje plovi mirno i nepoljuljano. 

No 1891. godine Wildeu će se život naglavačke okrenuti, nakon što upozna 20-godišnjeg Alfreda Douglasa, nadimkom Bosie, sina lorda od Queensberrya. Dok Constance često izbiva iz kuće posvećujući se spiritizmu i redu “Zlatna zora”, njezina supruga zanimaju manje eterične želje. Potpuno bezrezervno zaljubljuje se u mršavog plavušana te započinju strastvenu vezu koja će ga na kraju koštati novca, ugleda, slobode, zdravlja, pa i života.

Razmažen, samodopadan i silno zaljubljen u ono u što je vjerovao da je vlastiti književni genij, Bosie je 16 godina starijem Wildeu zaljubljenost bezobzirno naplaćivao. 

Trošio je novac na izlaske, večere, frajere i kocku te očekivao da će mu zatreskani zanesenjak sve hirove podmiriti. Što je ovaj uglavnom i činio. Kako im je odnos funkcionirao zorno opisuje podatak da je Wilde njegovao od gripe bolesnog Bosieja tijekom njihova boravka u Brightonu, da bi, kad se jednom književnik razbolio, bezobzirna mala sponzoruša preselila u Grand hotel i na Wildeov 40-ti rođendan mu poslao pismo u kojem od njega traži da mu plati hotelske troškove. 

Par se često svađao i raskidao, no Wilde bi mu se kao hipnotiziran uvijek iznova vraćao. Upravo je djetinjasti ljubavnik odigrao glavnu ulogu u vrtoglavom padu slavnog literata. Bosiejev otac, lord od Queensberrya, inače na glasu kao svirep čovječuljak i sadist koji „niže od sebe“ voli tući konjskim bičem, zarekao se da će raskopati njihov odnos po svaku cijenu, te ga je 1895. godine javno optužio za sodomiju. Sujetan i uvrijeđen, Bosie je nagovorio Wildea da mu oca tuži za klevetu,  kako bi u očima javnosti očistio ljagu s njihovih imena. Uslijedila su tri suđenja nakon kojih je Wilde optužen za “grubu nepristojnost” zbog seksualne veze s muškarcem te je dobio najveću moguću kaznu od dvije godine zatvora uz mukotrpan rad. Presudi je uvelike kumovala i Bosiejeva indiskrecija. 

Tako je jednom poklonio svoju staru odjeću muškim prostitutkama, neoprezno ostavljajući Wildeova ljubavna pisma u džepu. Inkriminirajuća su pisma potom korištena za ucjenjivanje književnika, a završila su i na sudu gdje su javno pročitana. 

Wildea su otpremili na robiju, a Bosie je bio prisiljen na egzil u Europu.

U zatvoru je autor romana „Slika Doriana Graya“ i drama „Važno je zvati se Ernest“ i „Salome“, beskompromisni esteta i larpurlartist, nepovratno izgubio svoje zdravlje. Zatvoren, ostavljen, razočaran i sam, bivšem ljubavniku piše pedeset tisuća riječi dugo pismo, koje je nakon njegove smrti objavljeno pod nazivom „De Profundis“ (Iz dubine). 

U prvome dijelu pisma preispituje vrijeme koje su skupa proveli i rezimira njihov odnos te mladićev štetni utjecaj na njegov književni rad, materijalne troškove, sebično ponašanje i intelektualno sterilan odnos te optužuje sebe što je podlegao „nesavršenom svijetu grubih, nepotpunih strasti i apetita“ umjesto da se „smjestio unutar tihog, intelektualnog društva posvećenog promišljanju ljepote i ideja“. Ne zaboravlja se prisjetiti Bosiejeve okrutne opaske dok je Wilde bio bolestan: „Kad nisi na pijedestalu, nisi zanimljiv.“ 

Prvi dio pisma zaključuje nudeći mu oproštaj, dok drugi dio posvećuje unutarnjim previranjima, osjećajima i razmatranjima čovjeka kojeg su odbacili svi: obitelj, prijatelji i društvo.

Zabrinuta za njihove dječake, Constance se isprva odmiče od zatvorenog supruga, no i dalje ga voli brigom i suosjećanjem. Odvažno, posjećuje ga u zatvoru i – bankrotiranom od skupih parnica – plaća mu sve troškove i nudi novčanu pomoć nakon izlaska iz zatvora. 

Ostaje mu iskreni prijatelj do kraja kratkog života.   

Nakon oslobođenja 1897. godine Wilde se narušena zdravlja ipak nalazi s Bosiejem u Rouenu, ali ostaju skupa samo nekoliko mjeseci zbog osobnih razlika i pritisaka od strane najbližih s obje strane, kojima se doslovce kosa diže na glavi od težine njihova odnosa.

Zbog loše izvedene operacije i krivo (ne)dijagnosticirane multiple skleroze, Constance umire već godinu dana kasnije, u 39. godini života. I sam ozbiljno narušenog zdravlja, književnik posjećuje njezin grob u Genovi. Nakon njezine smrti živi još samo dvije godine, koje provodi uglavnom u francuskoj prijestolnici, u besparici i skrivajući se od društva. 

Umire u Parizu, 30. studenog 1900. godine od cerebralnog meningitisa. 

Bosie ih je oboje nadživio za skoro pola stoljeća, a kasnije se i oženio. No to je druga priča.

Oscar Wilde nadahnjuje nas i danas djelima iz kojih progovara kao pronicljivi zafrkant s istančanim smislom za detektiranje finesa raznih ljudskih atributa, kao i vješt pripovjedač s izvanrednim smislom za introspekciju. 

Neke od njegovih misli nepovratno su ušle u legendu:

“Ako želiš reći ljudima istinu, nasmij ih. Inače će te ubiti.”

“Dobar savjet uvijek samo proslijedim. Meni nikada ne pomogne.”

“Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi.”

“Kad sam bio mlad, vjerovao sam da je novac najvažnija svar u životu. Sada kad sam ostario – to znam.”

“Ne želim ići u raj, nitko od mojih prijatelja nije tamo.”

“Muškarci uvijek žele biti ženina prva ljubav. Žene su u tome profinjenije: žele muškarcu biti posljednja ljubav!”

“Tko je siromašan, ako je voljen?”

“Ništa ne može izliječiti dušu osim razuma, kao što ništa ne može izliječiti razum osim duše“.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp