Fotografije Miljenka Domjana izložene u Klovićevim dvorima u Zagrebu ukoričene su u opsežnu monografiju na 250 stranica u prijelomu Krševana Savića.
Prve fotografije iz 1974. godine još su crno bijele, a predstavljene su pod nazivom „Bukovačka priča“. Riječ je o selu Bukovice iz krševitog zadarskog zaleđa koje je u to doba bilo još sasvim netaknuto od globalne urbanizacije. Stoga ove fotografije osim dokumentarne zadaće bilježenja etnografske baštine, od kamene arhitekture do običaja i načina života i prehrane, imaju i sentimentalnu vrijednost vremeplova. Već je tada Miljenko Domjan kao službeni konzervator i povjesničar umjetnosti, pokazao svoju visoku osjetljivost za fotografiju, koja uz misaone vrijednosti nosi i estetske odlike.
Ciklus fotografija pod nazivom „Fotografske skitnje“ potvrđuju Miljenka Domjana kao povjesnika i znanstvenika, umjetnika i fotografa koji je na službenim putovanjima i obveznim zadacima, snimao vlastitu zadivljenost, arhitekturom, skulpturom, kulturom, krajobrazima i vedutama, koje je često, ne samo fotografirao nego i skicirao, crtao, bilježio olovkom, perom i tušem, rapidografom, flomasterom, što mu se našlo pri ruci in situ.
U fotografijama Toscane, podvelebitskog kraja, Lubenica, pokazuje koliko ga je sam krajolik poveo prema minimalizmu, uklanjajući iz okvira fotografije svaku suvišnu vizualnu informaciju kako bi dočarao veličanstvenost prirodnog ritma brdovitosti i ravnica, te skladnih boja. Dakako da je krajobraz taj koji određuje ili mami na bilježenje njegove ljepote i dinamike. Tako je kraške vodene ljepotice fotografirao u njihovoj snazi i kristalnoj ljepoti.
U monografiji se redaju tekstovi povjesničara umjetnosti koji su pratili pojedine Domjanove fotografske cikluse, opažajući njegovu „slikarsku“ potrebu da motiv bude slikovit i na suvremeni način apstrahiran do mjere koje to pogledima daje smisao i estetiku.
Posebno je dakako nama egzotičan ciklus fotografija „Armenia sacra“, kojem Domjan sam piše predgovor, tumačeći armenijsku uzbudljivu povijest od 7. do 15. stoljeća.
U ovom najstarijem povijesnom području civilizacije Sumerana, s brdom Ararata na kojem se poslije velikog plimnog vala uzrokovanog topljenjem leda /poplave spasio Noa i njegovi najbliži te domaće životinje, u području iz kojeg je potekla europska kultura i civilizacija, doista je uzbudljivo boraviti i fotografirati. Zanimljivo je, piše Domjan, da armenska crkva nije ni katolička, iako se njezin vrhovni poglavar zove katolikos, niti pravoslavna.
Njezin se monofizitizam kojim prepoznaju Kristovu božansku narav, naziva predkalcedonskim vjerovanjem jer zbog sveopćeg rata s Perzijancima nisu pribivali na Kalcedonskom koncilu 451. godine. Jedna od povijesnih tragedija na ovom ratovima brnom području, bilježi Domjan, je „holokaust“ koji su „Mladi Turci“ izveli u prvim desetljećima 20. stoljeća pobivši milijun i šestotina Armenaca te tako postali svojevrsni uzor nacističkom židovskom genocidu.
Miljenko Domjan (Rab, 1946.godine) fotografiju je stvarao iz ljubavi dok je radio na brojim društveno odgovornim mjestima te je kao istaknuti kulturni djelatnik višestruko nagrađivan za životno djelo, posebno za zasluge na očuvanju hrvatske kulturne baštine.
