Kako nekome želimo priopćiti da u svojoj duševnoj boli nije sam, nego da tu bol dijelimo s njim, u europskim jezicima prisutne su dvije tendencije, a oslanjaju se na spomenute riječi: „dijeliti“ i „bol“. U potonjem slučaju jezici obično posežu za izrazom zajedništva, sadržanim u prefiksu koji u latinskom glasi con-, a odgovara grčkom syn-.
Poslužimo li se latinskim izrazom, upotrijebit ćemo riječ dolor, pa tada kon-doliramo, doslovno „subolijevamo“. I engleski će se poslužiti tim izrazom te će se izražavati condolences, no engleski se može poslužiti i grčkim izrazom za sućut, koji glasi sympathy. Engleski je naime sačuvao izvorno supatničko značenje glagola sympathéo, koji se sastoji od riječi páthos, što je „doživljaj“, ali i „jad, bol“, udružene s prijedlogom syn. Na novogrčkom je moguće suosjećati izraženijom boli u složenici simpónia, gdje je „bol“ zastupljena riječju pónos. Talijanski se služi latinskim izrazom condoglianze, jer je grčki oblik simpatia poprimio novo značenje. Osjećati prema nekome sućut znači osjećati bliskost, dragost i ono što danas nazivamo simpatijom. To se novo značenje proširilo na druge europske jezike, ali ne i na engleski gdje su latinizam i grecizam (condolence i sympathy) postali sinonimi za sućut. I u njemačkom sućut sadrži izraz boli, ali ona glasi Beileid dok Mitleid ima značenje samilosti, a u mađarskom je očita veza između „dijela“ rész i „sućuti“ részvét.
Izraziti svoje dijeljenje nečije boli možemo i korištenjem riječi „dio“ umjesto „boli i patnje“. Švedska riječ za dio je del, a za sudionika deltagare, od glagola delta (del+ta) „sudjelovati“, doslovno „uzimati dio“. Deltagande su „sudjelujući“, dakle „sudionici“, ali ta riječ ima i značenje „sućut“. Dok se na engleskom sućut izražava s pomoću boli, bilo preuzete iz grčkog ili latinskog, pomoću „dijela“ se jedino izražava sudjelovanje, bilo latinskim (participate < part + capere) ili germanskim oblikom (partake < part + take).
Staroslavenska riječ za „dio“ glasila je čęstь, odakle češka část, ruska часть, a poljska część, prisutna u riječi uczestnik koja je u poljsko-hrvatskom rječniku (autora Pintarić i Moguš) prevedena kao „sudionik, učesnik“. Sućut je na poljskom, međutim, współczucie, gdje se czucie tiče ćućenja, osjećanja, dakle kao naša sućut ili suosjećanje. U slovenskom postoji i glagol kojim se izražava sućut (sočutje), a glasi sočustvovati. Riječ čest kao imenica u značenju „dio“ danas je arhaizam, u hrvatskom zamijenjen riječju dio, a u srpskom turcizmom parče, no u oba jezika prisutni su razni derivirani oblici.
Primjećuje se, međutim, da se u hrvatskom standardu gube njezine izvedenice s iznimkom riječi čestica, dok u praksi preživljavaju još neke, kao suučesnik i učešće. Kod Brodnjaka je riječ saučešće označena kao „srpska riječ kojom se od 1918. godine nastojala istisnuti odgovarajuća hrvatska riječ“.
Spomenuti prefiks zajedništva, con-, syn– odgovara njemačkom mit-, poljskom współ,velškom cyd-, slovenskom so-, hrvatskom su-, a srpskom sa-. Premda nema oštrog razgraničenja između hrvatskog i srpskog prema kriteriju korištenja prefiksa sa-/su-, su- je u hrvatskom produktivan te se njime tvore riječi kao što su suvlasnik, suživot ili supostava i suosnik. K tome već postoji u upotrebi riječ suučesnik kao „sudionik u zločinu“ pa bi riječ saučešće eventualno mogla glasiti suučešće, što bi moglo imati negativne konotacije zbog već postojeće riječi suučesništvo. Stoga je preporučljivo umjesto sudjelovanja u boli suosjećati s nekim pomoću izraza sućut jer se ta riječ tradicionalno, etimološki i značenjski uklapa u naš jezik i prikladnija je svojoj svrsi u određenim trenucima.
