Novac između nas


Svakoga dana parkirališta trgovačkih centara, tih suvremenih oaza konzumerizma, prepuna su automobila. Nema  se. A, troši se na veliko. Gledajući kroz dan (čitaj od početka do kraja radnog vremena trgovačkih centara) na ta grandiozna parkirališta iz ptičje perspektive, lako nam se može učiniti da se ljudi po cijele dane bave mišlju na što bi danas ili sutra mogli potrošiti novac. Koje li brige. Ne’š ti brige, što bi rekli Dalmatinci. Kada njihovi limeni ljubimci nisu na parkiralištima trgovačkih centara, ne dajmo se zavarati – lovci našeg doba guglaju, surfaju, naručuju artikle,  kupuju online. Važno je da se ulove na neki mamac. Nakon toga, kada zagrizu, sve ide samo od sebe nekim uvriježenim konzumerističkim automatizmom. Važno je da novac cirkulira. Ne smije niti na trenutak patiti od zastoja cirkulacije. 

Cirkulacija je ključ života ne samo ljudi nego očito i novca. No, ne brinimo, online shopping još uvijek nije uspio odviknuti ljude od kupovine uživo. Eto zašto sa sigurnošću možemo reći kako će s prvim sljedećim radnim danom sva ta parkirališta o kojima pričamo ponovno biti prepuna automobila. Koliko su danju ta parkirališta preplavljena ljudima, toliko su noću pusta, sablasno prazna i zastrašujuća mjesta bez ljudi. Zamislimo jedno takvo veliko parkiralište noću i jednog čovjeka kako šeće po njemu. Kakav osjećaj u nama izaziva taj prizor? Ugode ili nelagode? 

Oduvijek mi je bilo zanimljivo zamišljati nešto što ljudima predstavlja neku “veliku vrijednost” ili tek omiljenu razbibrigu u situacijama kada to nešto odjednom silom prilika ili igrom slučaja, gubi svoju funkciju. Zanimljivo, shopping centri su mjesta na kojima možda najviše možemo svjedočiti fenomenu ‘usamljenog mnoštva’. Nitko tamo nikoga ne gleda niti želi vidjeti. Ne gledaju ljudi ljude, već artikle koje žele kupiti. Svatko je u potrazi za nekim svojim plijenom kojim će nakratko kupiti svoju lažnu sreću. 

Ljudi kao lovci (da ne kažem ovce) krstare po tim ogromnim hangarima s kojekakvom robom, ne shvaćajući da su u cijeloj toj priči oni zapravo plijen ulovljen na mamac. Nevjerojatno je vidjeti to mnoštvo ljudi po trgovačkim centrima i pomisliti kako tamo nitko nikome nije ništa, kako nitko u toj usamljenoj gomili ne mari ni za koga, niti je, vjerojatno, itko ikome spreman pružiti ruku pomoći. Imaš osjećaj da se kojim slučajem netko u tom otuđenom mnoštvu sruši u nesvijest, da ga nitko ne bi ni pogledao, od silne fokusiranosti ljudi na artikle koje žele kupiti i imati u svom vlasništvu. Kada ljudi postanu kupci, kao da prestaju biti ljudi, kao da mogu biti samo kupci i ništa drugo. Čvrsto u rukama stišću svoje novčanike u kojima drže svoje kartice i novce, skenirajući očima artikle koje žele posjedovati. Novac pretvara ljude u monstrume. Otuđuje ih. Razdvaja prijatelje različitih društvenih (čitaj: materijalnih statusa). Novac je zlo. 

Bilo bi i vode i hrane i posla za sve nas i bez novca. I bili bismo sretni. Ovako smo nesretni. Ne vidim lijek za čovječanstvo zatrovano novcem. Moć novca da učini moralne nakaze od ljudi naprosto je nevjerojatna. Čast izuzecima koji unatoč novcu ostaju normalni, skromni ljudi i koje novac nikada neće moći iskvariti. Većinu ipak hoće. Novac neće brutalno primitivne i bezobrazne ljude oplemeniti, upristojiti, kultivirati i odgojiti, već će ih učiniti još većim zvjerima i monstrumima.

Nedavno je u našoj blizini u kasnim večernjim satima kada smo svi već bili u krevetu bilo u tijeku slavlje kod jednog tajkuna u sklopu kojeg je eksplozivni vatromet uzbunio cijelo naše susjedstvo. Iznenada je počela takva neviđena buka popraćena bljeskovima, da su ljudi mislili da je nešto eksplodiralo, da je počeo novi jaki potres ili možda neki novi rat. Bilo je jako stresno u svakom slučaju. Veću i odvratniju buku nikada u životu nisam doživjela. Policija je zaprimila više poziva iz susjedstva uključujući i naš. Od eksplozivne buke nismo s policijom mogli ni razgovarati. Glasno smo govorili gdje smo i što se događa, ali sve što se moglo čuti bila je samo ta strašna i zaglušujuća buka. Prestrašno je kakve moralne nakaze novac radi od ljudi. Srčani bolesnici mogli su doslovno umrijeti od ovog šoka kojeg su tu večer doživjeli. Neka ih bude sram. Ali nije takve ljude sram, kakav sram. One koji misle da svijet postoji samo zbog njih nikada nije sram ni zbog čega, jer nemaju ni obraza ni srama. Oni novcem kupuju svoje pravo na bahatost na svim razinama. No, uzalud je šljamu sav novac. Šljam ostaje šljam. Sve je jasno kao dan. Novac nikoga ne oplemenjuje. Idiota će učiniti još većim idiotom, a dobrog čovjeka će zbuniti i učiniti nesigurnim i nesretnim. Nikad na zelenu granu s novcem. On je taj zbog kojeg se ratuje. On je taj zbog kojeg nastaje mržnja među ljudima. On nije donio ništa dobro ovome svijetu. U to sam se uvjerila mnogo puta. 

Divnih ljudi uvijek ima i uvijek naiđu kada ih naše srce treba. U najnevjerojatnijim sam situacijama znala sresti dobre ljude i prepoznati ih u mnoštvu. Sretna sam zbog toga. Nije lako prepoznati čovjeka u bezličnom, ravnodušnom, hipnotiziranom, pohlepnom i razularenom mnoštvu. 

Tužno je lice ovog posrnulog svijeta. Takva su vremena. Surova su to vremena u kojima su novci ljudima važniji od odnosa s drugim ljudima. Vremena su to u kojima su ljudima šareni artikli za kojima žude važniji od ljudi s kojima dijele i ovaj prostor i ovo vrijeme. Bilo bi patetično na kraju svega upitati se – nije li to žalosno? Patetično ili ne, ja se ipak pitam. Nisam naivna, samo se pitam, iako znam odgovor na to pitanje. To je žalosno. Ali, gle čuda, nitko ne plače. Emocije kao da su nestale s radara. Novac je i njih uspio izbrisati s ljudskih lica. Svima bih ga oduzela. Svima bih to zlo otela iz ruku i prepustila čovječanstvo životu na Zemlji kakav je bio u vrijeme prije novca. Snašli bi se ljudi i bez njega, sigurna sam u to. I bilo bi više iskrenih prijateljstava i sam život bio bi nam svima puno kvalitetniji. 

Hipnotizirani smo novcem. Začarani smo njegovom moći. Njegovi smo robovi. A, mogli bismo bez njega. I bilo bi nam lijepo svima. Naglašavam – svima, a ne samo nekima koji misle da ovaj svijet pripada samo njima, razmećući se novcem na svakom koraku, maltretirajući susjede bukom, maltretirajući sudionike u prometu svojim prometnim prekršajima, kupujući nekretnine, vozila, plovila i letjelice kao čokolade i bombone, tretirajući na svakom koraku ljude slabije platežne moći kao manje vrijedne te krstareći iz čiste dokonosti po trgovačkim centrima kako bi demonstrirali drugima svoje pravo na vlasništvo raznih komadića ovog svijeta u tkanini, gumi, plastici, raznim tekućinama, plemenitim metalima i ostalim djelićima mozaika bolesnog materijalizma kojeg zagovaraju. Tako je to kada novac postane jedino mjerilo svih vrijednosti. Novac je najveći zid koji je ikada izgrađen među svim ljudima ovoga svijeta. Nitko od nas nije pošteđen njegove razorne moći. Zato ga prezirem.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.