Mediji i patologija


Naša određenost dominantnim tehnikama a onda i medijima, kroz povijest, razvijala je uvijek i specifične oblike patologije. Temeljni problem: Nemamo iskustvo o tome koliko je naše iskustvo određeno medijima koji ga napajaju. Banalan primjer:  Borimo se za slobodu medija, ali ne razmišljamo o određenosti naše svijesti i savjesti zakonitostima tih medija. 

Mi ne vidimo koliko su naše televizijske vijesti određene formatom reportaže; ne želimo vidjeti koliko su politički izbori kopija prijenosa i komentara uz nastupe reprezentacije ili nogometne spektakle nacionalnih timova u velikim ligama svijeta; ne primjećujemo kako se na televizijske ekrane sve više probijaju ekscentrični, problematični, agresivni, psihološki nezreli, idejno zabludjeli, plitki, ali uporni, prosti i bezobrazni – oblikovatelji naše svakodnevice.

Njihovi ekscesi postali su sadržaj naših života. Bez njihovih gluposti, egzibicija, ekscentričnih ispada, bez njihovih prostakluka, njihove loše glume – kao da više ne možemo. Tko je recimo imao ‘sreću’ vidjeti kako se predsjednik entitetske tvorevine u Bosni i Hercegovini obraća svojoj opoziciji  prešao je rub pameti. Slušati i gledati bahaćenje koje se opravdava rezultatima izbora (izborima kao obliku nacionalnog navijanja  navijačkih političkih skupina), znači primaknuti se rubu smisla postojanja.  ‘Demokratski’ oblikovano tijelo zastupnika/poslanika poprimilo je oblik kluba liječenih slučajeva. Gnijezdo je to demokracije u koje su kukavice položile svoja jaja, pa sad izbacuju ili bahatošću truju svaku pojavu razumnog diskursa. 

Rječnik je postao rječnik sitnih uličnih dilera i čaršijske jalije. Sirova moć umnažajući se sa svakim novim medijskim nastupom prijeti uništenju bilo čega ljudskoga u čovjeku.

Nažalost slično je i u drugom entitetu, i u drugim državicama regije. Slično je i u Hrvatskom saboru, samo su simptomi profinjeniji i manje vidljivi. Mutirao je virus sile, zadovoljio se tranzicijskom pljačkom, pa sad u rukavicama dotjeruje fasade potemkinove demokracije. 

No unatoč fasadi koja se svake četiri godine obnavlja, svaki mali politički zemljotres otkriva lošu zakonodavnu konstrukciju. Vrata najvažnije institucije demokracije tako su građena da kroz njih mogu proći samo ljudi određenih dimenzija. 

Za sve ostale rezerviran je prostor ispred Sabora. Mogu doći i protestirati. U propisanim količinama. 

Sabor je okupljalište ljudi koji političke stavove ne znaju iznositi bez govora mržnje, praktičara politike koji toliko dramatiziraju da se između njihove dvije riječi možete recimo istuširati, političara koji su danas znanstvenici samo zato što su postali političari, estradnjaka koji su shvatili gdje su najsnažniji reflektori… Ima tamo i  povjesničara koji bi iznova krojili povijest, bivših novinara, bivših liječnika, uglavnom bivših ljudi.

Davno sam tvrdio da je ekologija medija važnija od ekologije jer se smeće prvo pojavljuje u ljudskim glavama. Tvrdio sam također da će doći vrijeme kada će se shvatiti da su mediji pravo područje bavljenja ministarstva kulture. Sad kad se nešto takvo počelo primjenjivati (barem simbolično promjenom imena Ministarstva kulture) nužno je štogod i pripomenuti. Tim više što je sada svima manje više jasna promidžbena uloga javnog servisa u stvaranju profila ljudi koji mogu proći kroz saborska vrata.

Budući je narcisoidnost jedna od temeljnih suvremenih bolesti, mediji postaju sredstvo pokazivanja simptoma te bolesti, odnosno sredstva prijenosa i širenja zaraze narcisoidnosti. Simptomatično, ali istinito: Ono što Vas čini dovoljno poznatim da uđete u javnost nerijetko je Vaša patološka želja ‘kadriranja’ vlastite slike, odnosno uljepšavanja i umnažanja vlastitoga lika. No koliko god mediji u tome bili uspješni oni će na kraju uvijek i presuditi. Simptomi, na koje se nije reagiralo, razvit će se u bolest, a ona će rezultirati tolikom količinom bijesa, agresivnosti, nesuvislosti, ojađenosti, takvim govorom mržnje ili vidljivom  mržnjom – da će umnažatelj simptoma – medij – presuditi svom vlastitom proizvodu.

Urednici traže ‘medijski interesantne’ osobe. Da bi svojim gledateljima pružili zadovoljstvo gledanja i užitak u tekstu, oni pod svjetla reflektora dovode osobe koje će intrigirati. U narodu se takve osobe naziva redikulima. No kako je nerijetko riječ o liječnicima, profesorima, doktorima, vitezima, generalima, nositeljima titula i odličja te kako su svi pristojno obučeni, nitko ne prepoznaje lukavstvo medija. Mediji nam nude cirkus protokolarno kostimiranih redikula. Desetljeća odgoja televizijom i stoljeća odgoja tiskom  reduciralo je sposobnost korisnika medija da zahtijeva ono što će čovjeka kao potrošača medija učiniti plemenitijim od onoga što nude poduzeća kojima je bitan jedino profit.

Utoliko bi Ministarstvo kulture, koje je sada postalo svjesno važnosti, problematičnosti, snage medija, moralo imati i svoj odjel za praćenje i analizu patološkog ponašanja korisnika medija kao potrošača medijski posredovane kulture.

Naravno da je ovdje riječ o karikiranju. Ali ako kodeksi časti krovnih medijskih organizacija ne mogu izaći na kraj s medijima; ako saborska povjerenstva  samo  verificiraju neki od oblika i načina političke trgovine; ako korporacije ne reklamiraju više svoje proizvode, pa čak niti stil života, nego profiliraju našu svijest u smjeru vlastitih potreba koje odavno nadilaze želju za kupnjom njihovih proizvoda – onda je patologija zavladala svijetom pa i ovim lijepim  komadom planeta.

Svima koji nisu na vrijeme razumjeli da su mediji najveći civilizacijski problem čovjeka u nasljeđe će ostati rezultati patologija koje ti mediji  proizvode i šire.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp