Svi dajmo doprinos ozračju ljepše i sretnije Lijepe Naše
Ponedjeljak 03.kolovoza
Još uvijek pod dojmom radosti i sreće koju mi je poklonila TV emisija Lijepom našom, urednika i voditelja Branka Uvodića, emitirane iz Medulina, ne mogu a ne istaknuti koliko ta emisija doprinosi očuvanju naše sveukupne kulturne baštine, naše tradicije, naših običaja, povijesti i našeg, u ovom slučaju, meni tako dragog čakavskog govora.
Na samom kraju emisije kada je Zoran Tomaić otpjevao istarsku himnu Krasna zemljo Istro mila, bio sam emotivno dotučen.
Publika u dvorani svojom je ushićenom pratnjom izvrsne izvedbe opernog pjevača Zorana Tomaića, naše svete pjesme, najbolje je pokazalo što ta pjesma znači za nas Istrane.
Nema tog Istrana koji ne zaplače kada čuje riječi naše himne: Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog……………………………………………………………………………………………………………………….
sve se diže što je naše, za rod gori srcem svim……………………………………………………………………….
svud pomažu dobri ljudi, nauk žari kano krijes………………………………………………………………………
Vrhunac sreće bio je sam kraj emisije kada su svi izvođači zajedno s razdraganom publikom u dvorani otpjevali pjesmu Samo anđeli znaju kako je u raju, u prijevodu kako je u našoj voljenoj Istri.
I tako listajući dojmove jučerašnje medulinske fešte (hvala ti dragi prijatelju Branko), zvonjava mobitela me vraća u današnji dan. Priznajem, ni u snu nisam očekivao da će me zvati moja srednjoškolska kolegica Vilma Zohil- Unukić iz Katedre Čakavskog sabora iz Žminja.
Razlog poziva bila je moja nova zbirka pjesama Kadi su vni dani? koja je u Istri, zahvaljujući mas medijskim objavama, pobudila veliki interes.
Uz svu zahvalnost dragoj Vilmi na njezinom interesu za moju zbirku, brzo smo dogovorili razmjenu dobara. Još danas moja zbirka putuje u Žminj, a s velikom znatiželjom očekujem antologijsku zbirku čakavčića Čerišnjin cviet. (naš zaik zvoni kako čerišnjin cviet na rose – Zvane Črnja).
U memoriji mi je odmah zasvirila Črnjina pjesma Istrijani.
…..žulji smo od rojenja na misto zlatih cekini gojili i brojili.
Čuda miljari liet smo va mižeriji živeli. Paklene su bile muke naše težačke, ma dušo svoju i zaik svoj hrvacki nismo sejno nikad z nijenin baratali.
Naše drago ugnjišče i zemljo našo smo čuvali, mučali, boljen i lipljen životu se šperali.
Nakon Črnje moram preskočiti sve ono što smo mi istarski Hrvati proživljavali za vrijeme 25 godina talijanskog terora, jer bi to predugo duralo. Ipak, moram spomenuti neke bitne činjenice iz tog teškog vremena (da se ne zabi).Nakon ulaska talijanske vojske u naše krajeve prvo su pod udar nasilnih promjena imena došla mjesta. Zakonskom odredbom od 28.3.1923.godine, broj 900, potalijančena su imena sela, brda, dolina i rijeka. Poslije zemljopisnih imena na red su došla osobna imena i prezimena. Labinski općinski načelnik 1923. godine svim okružnim župnicima i školskim vlastima, razaslao je okružnicu u kojoj nalaže da se izvrše promjene hrvatskih prezimena i da se svi završeci na ić pretvore u ich. (Sossich, Andretich, Antonelich, Matich…..).
Okružnica labinskog načelnika ozakonjena je krajem 1923.godine Dekretom o osobnim imenima tako da su od tada svi općinski službenici upisivali opća osobna imena u talijanskom obliku. Zakonskom odredbom od 7.travnja 1927. godine službeno prozvana ZAKONOM O VRAĆANJU U TALIJANSKI OBLIK HRVATSKIH PREZIMENA započela je najgora farsa koju je neka država ikad u povijesti izmislila.
Oblasni NOO za Istru izdaje odredbu broj 4 od 26.rujna 1943.godine koja je glasila: Sva nasilno potalijančena prezimena, imena mjesta, sela, ulica i uopće svi prisilno potalijančeni nazivi i natpisi zamjenjuje se starim hrvatskim imenima.
Istu naredbu ponovio je i Oblasni NOO za Istru 3.rujna 1944.godine.
Ove odredbe, nažalost, u Istri nisu provedene u život sve do današnjih dana.
Forza Italia!
Utorak, 04. kolovoza
Dan sam započeo uobičajenim jutarnjim programom: Mali plac (Britanac), na pošti plaćanje računa, u Konzumu kruh, mlijeko, voće i povrće, naresci i polako uz pomoć „treće“ noge autobusom povratak na Pantovčak u„elitni“ kvart hrvatskih vlastodržaca.
Nakon doručka s voljenom suprugom Adom, prionuo sam na završetak mojega novoga uradka za portal Epoha. Moj zanosni stvaralački poriv prekida moja kćerka Elia tužnom viješću o smrti Rajka Dujmića koji je podlegao teškim ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Za nesreću sam čuo ranije, ali sam se nadao da će naš dragi Rajko ipak preživjeti.
Nisam bio jedini. I mnogi drugi ljudi su poput mene molili Boga da naš genijalni Rajko ostane i dalje s nama, poklanjajući nam nove skladbe i nove ljubavi. Tužan sam, žalostan i duboko potresen. Upoznali smo se daleke 1984.godine na turneji Summer Boat Promotion na kojoj su legendarni Novi fosili zajedno s fenomenalnim Rajkom oduševljavali na tisuće i tisuće ljudi duž naše predivne jadranske obale.
Dragi veseli dječaćić, genijalni skladatelj i veliki autor hitova Moja domovina, Za dobra stara vremena, Plava košulja, Rock me baby, Skitnica……otišao je u povijest, ali ostala su njegova djela koja će živjeti za sva vremena.
Srijeda, 05. kolovoza
U 9 sati i 43 minute zazvonila su kninska zvona, u 9 sati i 43 minute ispaljeno je 25 plotuna u čast najveće pobjede u povijesti Hrvatske.
U čast hrvatskih branitelja, u čast 241 položenog života za slobodu svoje Domovine i u čast velike vojno-redarstvene akcije Oluja, u Kninu su se okupili hrvatski branitelji i cjelokupni hrvatski politički vrh. I zvonjava kninskih zvona i ispaljeni plotuni bili su znak za početak velike proslave oslobođenja hrvatske države od četverogodišnje srpske agresije na našu državu.
Svi govornici na toj velikoj svečanosti (Gotovina, Jandroković, Plenković i Milanović) složili su se da međusobni odnosi Hrvata i Srba moraju od sada biti bolji. I mi Hrvati i Srbi moramo svaki svojim primjerom graditi kulturu mira i zajedničkog suživota. Svi mi moramo dati svoj doprinos ozračju ljepše i sretnije budućnosti Lijepe naše.
Svaki ljudski kontakt veseli, dajmo i mi obični građani svoj doprinos toj novoj klimi u izgradnji uzajamnog povjerenja i želje da se strahote ratova i mržnje na ovim prostorima nikada više ne ponove. Za očekivati je da će i Srbi u Hrvatskoj i Srbi u Srbiji također dati svoj doprinos tom novom ozračju suživota naših dvaju naroda. Današnja proslava velike Oluje bila je za mene nova velika pobjeda Hrvatske.
Četvrtak, 06. kolovoza
Hirošima – neviđena tragedija, bezumnost ljudskoga roda nezabilježena u povijesti naše civilizacije. Duboka tuga i neizlječiva bol još uvijek traju i trajat će za sva vremena.
U memorijalnom parku Mira, zbog pandemije, prisutni su bili samo rijetki preživjeli i potomci poginulih. Japanski političari molili su za mir uz samo jednu želju: Ne ponovilo se nikada više nigdje, u nijednom kutku našeg planeta.
Svojim porukama upućenim svijetu molili su za prekid svakovrsnog nacionalizma i svojim porukama ljude cijeloga svijeta upućivali su dobroti i ljubavi.
Lutajući svijetom bio sam i u Hirošimi i u Pearl Harbouru na Havajima. Svaka od ovih posjeta tragičnim destinacijama na mene su ostavile teške emocionalne rane.
Papa Ivan XXIII osudio je grijeh, a grješnike prihvaćao, razumijevao i usmjeravao prema istini i dobru.
Sjećanje na povijesne ratne strahote u meni, prekinula je vijest o teškoj bejrutskoj tragediji u kojoj je smrtno stradalo preko 150 nesretnih ljudi, a oko 5 tisuća ih je teško ranjeno.
Grad je razrušen, a preko 300 tisuća građana ostalo je bez svog doma. U toj strašnoj tragediji ranjen je i jedan hrvatski pomorac. Na svu sreću, bez težih posljedica. Svijet je i opet pokazao svoju humanost i spremnost pomoći. Hrvatska se je država također pridružila svojom financijskom pomoći libanonskom narodu. Doista je čudna ova strašna 2020. godina.
No, optimizam nas nikada ne smije napustiti.
Petak 07. kolovoza
Na izlasku iz ljekarne pristupa mi uglađeni mladi gospodin pozdravljajući me: Dobar dan, gospodine profesore, kako ste mi? Ja sam bivši student Ekonomskog fakulteta.
S radošću se sjećam vaših gostovanja i interesantnih predavanja. Recite mi, što sada radite kada ste u mirovini?
Rekao sam mu da najviše slikam, pišem poeziju i u mojim javnim nastupima pomažem ljudima u razvijanju njihove kvalitetnije i zdravije komunikacije samima sa sobom i s drugim ljudima u njihovom privatnom i profesionalnom životu. Jednostavno uživam moja iskustva i stečena znanja dijeliti s drugim ljudima da budu bolji, sretniji i uspješniji ljudi.
Upravo zbog toga ću drugi dio mog Dnevnika posvetiti komunikaciji i PR-u čime se bavim preko 50 godina. Čini dobro i pruži prigodu drugima da o tome govore i pišu je moj komunikacijski credo. Molim vas upamtite: Kredibilitet i povjerenje su vrh svakog dobrog PR-a, a komunicirati istinu najvažnije je pravilo PR-a. Sve što komuniciramo i emitiramo našim javnostima mora biti bazirano na istini. Sve drugo je manje važno. Osim istine naše poruke moraju u sebi sadržavati humanost i korisnost. Za tako zahtjevan posao trebamo vrlo obrazovane, multikulturalne i vješte komunikatore.
Subota, 08.kolovoza
Za uspješnu komunikaciju nije dovoljno samo znati da je ona dvosmjerni proces (razmjena misli, stavova i osjećaja). Jednako je važno i da poruke u procesu komunikacije budu od obostranog interesa. Nemojmo zaboraviti da komunikacija ne počinje govorom, nego slušanjem. Ispričavam se, komunikacija počinje pripremom naših ušiju da čujemo.
Bez slušanja nema komunikacije, nema suradnje. Kada bi znali da je odgovorno slušanje bitno obilježje uspješnih ljudi, onda bi se svi mi u komunikaciji sigurno ponašali bitno drugačije. No, kako svatko od nas ima svoje razloge slušanja ili neslušanja, ostavimo oholim majstorima da se i dalje dive svojim malim ušima. Najbolji put do razumijevanja ljudi je da ih slušamo-da se uzajamno slušamo i da imamo osjećaj jedni za druge.
U komunikaciji upotrebljavajte prave, kratke i jednostavne riječi koje lako ulaze u pamćenje.
Put prema uspjehu je popločen dobrom komunikacijom. Budite razumljivi i pitki, brže ćete stići do svojih zacrtanih ciljeva.
Nedjelja, 09. kolovoza
I za sam kraj moga Dnevnika, za sve vas dragi moji prijatelji, imam još jedan koristan savjet:
Nikada nemojte biti oholi, hvalisavi i pohlepni. Zaboravimo sebe i naše bolesna JA. Ističimo naše zajedništvo i množinu (MI) – to pobjeđuje, to spaja, to uzbuđuje, to nosi, to diže….to se sluša!
Ne zaboravimo: imamo dva uha i jedna usta, u tom omjeru se ponašajmo i u našoj komunikaciji, znajući da dobra komunikacija uvijek počiva na uzajamnom poštovanju i povjerenju (dobrom slušanju). Ako je takva onda je prava, korisna i uspješna. Želimo li biti slušani i čitani u našim govorima i nastupima, vodimo računa o sljedećim „detaljima“ – izaberimo prave, razumljive i dobrodošle riječi. Nemojmo biti nametljivi. Budimo slikoviti. Pošaljimo prave i sadržajne poruke pravim tonom, pravom strašću i pravim govorom tijela, bit ćemo uvijek i svugdje rado slušani i čitani. Hvala Vam na još jednom ugodnom druženju.
Hrvatsko slovo, 14.kolovoza 2020.godine
