Zakon je apstraktan. On se odnosi na pojmove kao što su osoba ili građanin. On se ne može odnositi na dobro umrežene ljude organizirane u partije. Možda se u njegovoj apstraktnosti neuhvatljivoj obrijanim glavama krije osnovni problem: Što jedan apstraktan zakon koji se poziva na ravnopravnost može ekipi koja je povezana puno konkretnijim interesima od odnosa ravnopravnih građana. Ako govorim o pravu i pravdi, a oni o milijunima ili milijardama, naravno da ću ja biti žrtvovan. Ako se bunim, naravno da ne razumijem bit odnosa. Ako pobunu dignem iznad zakona, zakon je tu da me kazni.

Temeljna organizacijska jedinica svakog suvremenog društva je mafija. 

Ona proizlazi iz plemenskih odnosa, tradicionalnog držanja riječi i strogog kažnjavanja onih koji prekrše kodeks. U odnosu na broj osumnjičenih, pa i uhapšenih, više je mafija kaznila svojih ljudi (ako se nisu držali ‘internih’ pravila Organizacije, nego što je osuđenih i zatvorenih na temelju ‘apstraktnog zakona’.

Mi ne znamo biti građani. Zato i prenaglašavamo plemenske i mafijaške oblike organiziranja unutar nacija.

Osnovna konstitutivna jedinica društva ima svoju vertikalu, ima piramidu, ima dovoljan broj siromašnih egzekutora i bogatih članova spremnih isprsiti se kada se upale kamere ili kada treba izvući iz zatvora plemenskog suradnika.

Plemenski oblik udruživanja najlakše se prepoznaje u domoljubnom organiziranju. Čitavo pleme obožava domovinu kao svoju imovinu. Svako pleme ima svog oca, ima pretke, ima totem i tabue o kojima se ne priča. Mlađi moraju slušati starije; ovi s dna piramide čekaju naredbe s vrha. Nitko ne smije biti gramziv jer gramzivost narušava hijerarhiju plemena. Ako se slučajno u plemenu pojavi netko sposoban, pa pokuša preskočiti koju stepenicu, on mora biti kažnjen jer liniju napredovanja i bogaćenja ne određuje inventivnost nego pozicija na hijerarhijskoj ljestvici apsolutnog podaništva.

Mafija je samo modernije ime plemenskog odnošenja ljudi koji se dobro poznaju i koji su voljni krasti, ubijati, kažnjavati, pa i život dati za svoju organizaciju. Zna se i zašto. Za života ste nedodirljivi, a ako ga izgubite – organizacija ili partija brinut će se o Vašem pokoljenju.

Plemena obožavaju kad se sruši neka umjetna tvorevina koju nazivaju državom. Tada obično ‘najveći građani’ postaju najvažniji sinovi svog plemena, zagovornici svog na svome, jedinstva krvi i tla, veliki vjernici u Boga koji od sada pripada samo jednom plemenu. 

Zna se i zašto. Naime umjetne tvorevine (države) imaju nekakva vlasništva. Ona u pravilu pripadaju svima, što znači da ne pripadaju nikome. Ako ne pripadaju nikome mogu prijeći u vlasništvo plemena. Najbolji sinovi plemena, nekada gorljivi građani, postaju tako ljudi koji odlučuju o plijenu. I to ne bilo kakvom plijenu. Riječ je o zajedničkom vlasništvu svih koje će uskoro pripasti samo plemenitim sinovima plemenskog sunca.

Plemenski ili mafijaški zakoni počivaju na sigurnosti u uređenost plemenskog mafijaškog poretka. Svi ostali žive u strahu. Vojska, policija, sudovi, odvjetnici, ovršitelji, poreznici, komunalni redari, prireznici, šumari, stručnjaci slivnih voda, koordinatori odvoza otpada, jeftini novinari, stručnjaci za baseball palice, iluzionisti koji učine da neka osoba naprosto nestane… sve je to u funkciji plemensko-mafijaškog poretka.

Svako se pleme oslanja na golu silu. Njome proizvode strah u apstraktnim građanima. Strah se proizvodi pritvaranjem, lisicama, batinama, ovrhama, javnim sramoćenjem, podmetanjem i drugim oblicima proizvodnje odustajanja u apstraktnim članovima apstraktnog društva.

Na strani zakona je mrtvo slovo na papiru.