Ustoličena dreka


Stolica je prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku komad pokućstva s naslonom, namijenjen sjedenju za jednu osobu. Etimološki i praktički taj je pojam vezan za stol. Riječ stolica ima i metonimijsko značenje kao katedra, arhaično značenje kao glavni grad i terminološko eufemističko značenje kao velika nužda. Na ruskom stolica i danas ima značenje prijestolnice, sjedište pape tradicionalno se naziva Svetom stolicom, a ruska votka Столичная nazvana je tako jer potječe iz glavnoga grada, dakle Moskve. Osim stola i stolice u bliskoj formalnoj i etimološkoj vezi s ovim je riječima i stolac koji neki rječnici obilježavaju kao regionalizam za stolicu, a kod mnogih govornika razlika između stolice i stolca jest u naslonu, naime stolac ga nema.

Stolica i stolac semantički se toliko preklapaju da i nema stroge definicije po kojoj bi se razlikovali, no pučka psihologija daje prednost stolcu nad stolicom. Stolici je nakon stoljeća postojanja kao predmetu na kojem se sjedi pridodano značenje proizvoda velike nužde, bilo da je tvrda ili meka. Stolica je tako postala eufemizam kojim se, pogotovo u medicinskom svijetu, izbjegavaju neugodne i neozbiljne situacije gdje se spominju razne riječi za sadržaj debelog crijeva, koje volimo izgovarati samo u ljutnji i šali. Eufemizam stolica, koji je vjerojatno liječnička dosjetka, u nekom se trenutku polisemijski odmetnuo od matičnog značenja i postavio mu se kao konkurencija pa ga čak i ugrožava jer sve više samozvanih autoriteta „ispravlja“ druge da se ne kaže stolica nego stolac jer da je stolica velika nužda.

I prije je slavenska riječ govno možda eufemistički, a možda samo dijalektalno prekrštena u drek, što je preuzeto iz njemačkog Dreck „blato“, dakle u njemačkom ne pripada tabu rječniku. U hrvatskom se ta riječ toliko udomaćila da je potisnula domaću riječ dreka koju stidljivo zamjenjujemo riječju vika, a majmuni drekavci i u dokumentarnim i u znanstveno-popularnim emisijama i tekstovima sve se češće nazivaju majmuni urlikavci, pri čemu je hrvatska riječ dreka zbog utjecaja i sličnosti germanske riječi Dreck zamijenjena talijanskom riječju proizašlom iz glagola urlare.

Široka je tema izbjegavanje vulgarnosti, zaobilazni opisi radnji i pojmova koje je ljudima neugodno nazvati njihovim imenom, ako ga imaju, te načini na koje se tabu riječi potiskuju i zamjenjuju drugim riječima dok i one ne počnu zvučati vulgarno. U talijanskom je sličnost riječi stupido „glup“ i stupito „zbunjen“ rezultat izbjegavanja latinske riječi stultus. Ispravljanje govornika u slučajevima polisemije i homonimije najčešće je pogrešno, no ostanemo li u granicama vlastita jezika, možemo potražiti analogiju sa stolicom pa dovesti stvar do apsurda i upitati se hoće li se imenici vjetar dogoditi isto što i stolici, odnosno hoćemo li uskoro biti upozoravani da je vjetar proizvod meteorizma, a ne ono što vani puše.

Kakva god bila njegova etimološka povezanost s imenicom stolac, ime grada Stolca u Bosni i Hercegovini i otočića u Hrvatskoj trebalo bi se u standardnom hrvatskom jeziku deklinirati po istoj paradigmi kao i njezin eponim.

Prijestolja, stolovi, stolice i stolci tradicionalno su povezani s centrima vlasti pa svjetovni i crkveni vladari i organi vlasti stoluju u svojim prijestolnicama i stolnim crkvama, a njihov se namještaj metaforički uklapa u toponime kao što su Generalski Stol i Székesfehérvár ili Stolni Bijeli Grad te u izraze kao sjediti na dvije stolice. Iako se na njima ili za njima sjedi dok se vlada, oni stoje i etimološki su povezani s glagolom stajati. Oni i svojim oblikom mogu motivirati na nazive.

Stolac je hrvatski toponim koji se sklanja analogno s nazivom zagrebačke tržnice Dolac. Kako su oba ta toponima apelativnog porijekla, ti su nazivi usporedivi ne samo jedan s drugim nego i sa svojim eponimima. Oba imaju nepostojano A koje se u kosim padežima gubi, ali oba čuvaju svoje L u hrvatskom standardu, u oblicima dolci, stolci, dolcu, stolcu, dolca i stolca. Te oblike navodi i priručnik A. B. Klaića Koriensko pisanje iz 1942. i Hrvatska gramatika objavljena u Školskoj knjizi 1997., a oblike bez L navode kao mogućnost, ne kao pravilo: U nekim se riječima /l/ na kraju riječi ili sloga može i ne mora zamijeniti sa /o/. Izvan granica hrvatskog standarda moguća su i drukčija pravila koja hrvatski može i ne mora slijediti, bilo da je riječ o drugim jezicima ili o dijalektima unutar istog. Standard ne bi, dakako, u postupku preuzimanja smio izobličiti toponim nego ga samo aproksimirati, ali i prilagoditi vlastitim pravilima pisanja i čitanja.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.