• Draga Dorta, do sada si objavila brojne knjige poezije i proze, a nedavno si prvi put objavila i dvije slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta i Tri putnika u zemlju Nut. Možeš li nam reći kako ti je kao spisateljici bilo raditi na slikovnicama i kakva je bila tvoja suradnja s ilustratorima? 

Donedavno nisam znala da nosim u sebi potencijal za pisanje koje traži dječju svijest, ali zahtijeva životno iskustvo i strast u otkrivanju neslućenih mogućnosti našega jezika. Bilo je to lani; probudila sam se u obično zimsko jutro i samo su, nezvane, iz (pod)svijesti počele teći priče za djecu u rimovanim stihovima. Kad sam osjetila da su završene, ponudila sam ih smjesta izdavačima, a njima se, nasreću, svidio moj način zaigrane komunikacije poruka o vjeri u ljudske sposobnosti i hrabrost. Zadesila me i sreća da su priče ilustrirale vrsne mlade umjetnice, Monika Meglić i Agata Lučić, čiji se likovni rukopis sjajno rimuje s mojim pjesničkim.

• Pišeš i poeziju i prozu. Na koji način tvoja poezija komunicira svoje poruke s čitateljima, a na koji način to čini proza? 

Poezija je minimalistička umjetnost riječi, svaka se greška u sintaksi i ritmu, lošem izboru metafore ili evokativnog detalja vidi daleko više nego u prozi. Pjesništvo je vještina preciznoga kadriranja svijeta, hiper-fokusiranje iskustva i poruke, zahtijeva filigranske vještine na jezičnoj razini. Traži rudarsku, upornu potragu za, kako je Coleridge rekao ”najboljom riječi na najboljem mjestu”. Ne znači da i proza sve to ne zahtijeva u nekoj mjeri, ali prozni izraz barata drugim sredstvima komuniciranja svijeta, taj je pogled uglavnom širokokutan, a put maraton na kojem su dopuštena kriva kretanja, a da putanja opet ostane dobra. Moć izvrsne poezije da komunicira istine je neupitna i nadmoćna. Kad pišem ili čitam prozu, nerijetko mi se učini  da se nešto što se raspliće u proznoj formi na puno stranica, bolje dade reći u par izbalansiranih stihova.

• Jednom je prigodom naš pokojni književnik Ante Stamać izjavio kako je pisanje također posao. Kakav je to osjećaj kada ono što voliš i što je oduvijek dio tebe postane i tvoj posao i životni poziv? 

Naravno da je pisanje osim poziva i strasti pravi posao, ozbiljan i zahtjevan na više razina. Osim odveć romantiziranog nadahnuća za koje se još smatra da je jedini legitimirajući povod pisanja, posrijedi je vještina percepcije i konstrukcije, balansiranog strukturiranja materijala s kojim se barata, stvaranje suptilnih, nijansiranih odnosa motiva, teme, jezika.  Pisci imaju pravo na profesiju, kao i svi drugi umjetnici, no čini se da to mnogi ne uviđaju. Zašto se na akademijama i sveučilištima ne bi učilo pisati kao što se uči slikati, svirati, režirati? Onoga dana kad sebe zatekneš da ne pišeš jer te pogodila nebeska strijela, već zato što si ovladao nužnim vještinama jezične „obrade” emocija, ideja i iskustava, pa to postaje svakodnevni rad, bez obzira na „nutarnji” kreativni napon, onda znaš da si na putu umjetničke zrelosti i da ćeš dati nešto vrijedno čitateljima. 

• Jedna si od istaknutih hrvatskih pjesnikinja koja promovira hrvatsku književnost u svijetu i dobitnica međunarodnih književnih priznanja. Možeš li nam reći kakve su reakcije strane publike na našu književnost? 

Moj opseg promocije naše književnosti vani nije baš osobito dojmljiv, budući  da se kod mene radi o prevedenoj poeziji. Zbirke poezije objavljene su mi u Poljskoj, Slovačkoj i Francuskoj. Čini mi se da je naša proza velikim jezicima ipak još uvijek zanimljivija, donosi im složen i egzotičan kolorit ovih naših specifičnim problemima pregnantnih prostora. Široku su čitanost kod strane publike – kao i gostovanja i nagrade – doživjele redom vrsne autorice romana kao Ivana Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Daša Drndić, Tea Tulić i druge. 

• Govori se kako se poezija sve manje čita. No, pravi pjesnici se ne predaju. Poznato je da godinama vodiš radionice pisanja poezije, što znači da ljudi i te kako pokazuju interes za poeziju. Vjeruješ li da će poezija unatoč napretku tehnologije i sve bržem ritmu života ipak preživjeti? 

Poezija se zadnjih godina vratila u modu, što se, između ostaloga, vidi i iz daleko veće posjećenosti pjesničkih čitanja nego ranijih godina. Raste broj polaznika radionica poezije kao i razina pjesničke načitanosti. K tomu, mnoge su izdavačke kuće pokrenule pjesničke biblioteke; raduje me što sam odnedavna urednica lijepih pjesničkih izdanja kod nakladnika Hena.com. Mislim da je popularizaciji  poezije, njenoj svojevrsnoj demistifikaciji i „silasku” u svijet pomogao upravo brži ritam života i napredak tehnologije, kao i društvene mreže, osobito Fejs. Poezija može izlaziti i zalaziti s radara javnosti, ali nikada neće zamrijeti jer je primordijalni jezik svijeta; ona prožima sve – od uličnih grafita do drevnih svetih knjiga.

• Često svojim stilom pisanja kritiziraš današnji posrnuli svijet na vrlo poseban način. Što te najviše smeta u vremenu u kojem živimo, a što smatraš pozitivnim i inspirativnim?  

Naš svijet kao da je izgubio neke krucijalne dimenzije, stanjio se. Proširio se zbog medija, ali dubina se svela na plohu. Kao da se duh povukao iz stvari, pa svijet nema sonde kojom bi mogao zaroniti u vrtoglave tajne dubina; za to treba koncentracije i vremena, a s tim smo u deficitu. Depersonalizirani smo i raspršeni u slikama, stlačile su nas i otupile; jednako gledamo fotografije s ratišta i selebove. Ovo je doba brzinske, zavodljive hiper-slike koja dovodi do svoga brisanja, ostaje praznina. Iz nje, pak, stvaramo hipertrofirani svijet identiteta, zbunjeni smo i umorni od opsesivnog stvaranja što preciznijih pojmova i identiteta. Zato ovo vrijeme nema čvrste obrise, jer eto – sve je identitet i ništa nije identitet. Recimo,  u srednjem vijeku svatko je znao svoju ulogu, kao u nekoj igri ili predstavi, a sada, u ovom simulakrumu sve klizi ljeskajućim površjem, na plohi bljesne i nestane, pa se pojavi na nekom drugom mjestu u drugom obliku. Zato je danas najlakše biti banalan i kompetentan, izvikivati svoj na brzinu izgrađen stav o svemu i, za siću, izgledati vrlo pametno. Pozitivno je da se danas šire prostori za daleko više dijaloga, protočne i žive komunikacije koja je, kako ju je Jaspers definirao, ljubav – tek pod pretpostavkom komunikacije s drugim bićima naša egzistencija zadobiva smisao.

• Kada bi snagom pera mogla promijeniti nešto u trenutnom društvenom uređenju, što bi to bilo i kakve slike društva svojim pisanjem najčešće oslikavaš? 

O, svašta bih mijenjala!  No ponajprije društvene sile koje stvaraju ponore između bogatih i siromašnih, kao i još uvijek nezavidan status žene u društvu. Mene u kratkim prozama i u poeziji, između ostalog, zanima bacanje svjetla na rubove, na obespravljene, nezaposlene, odbačene. Periferije i repovi zbivanja strše neugodnom, ali golom ljudskom istinom, za razliku od centra.

• U čemu pronalaziš najveću inspiraciju za pisanje? 

Iz knjige u knjigu inspiracija se, kao i moje iskustvo, mijenja. U posljednje vrijeme, zanimaju me pojedinci iz davnina s bogatim i provokativnim biografijama, ljudi koji su mijenjali svijet nabolje, a da se danas o njima ne zna mnogo. Otimam ih zaboravu, u nadi da ću kroz njihove priče potaknuti čitatelja da ispita svoje granice. 

• Kakvo je tvoje mišljenje o promoviranju književnosti putem tiskanja citata na bocama negazirane vode (Jana) ili uz čokolade (Baci Perugina)? Kakav marketing je po tvom sudu najbolji za književnost? 

Nekako mi ti afirmativni citati ne idu uz bačenu plastičnu bocu ili poderani omot čokolade. Najbolji marketing je sama književnost, ako je dobra. Kvalitetan tekst uvijek nađe svoj put do vidljivosti, ma koliko skromno izdanje bilo. Presudne su preporuke na kavi, i bez Janine boce, ona usmena predaja među iskusnim čitateljima.

• Napredak tehnologije sve nas primorava da mu se prilagođavamo. Kakva su tvoja iskustva s elektroničkim knjigama kao spisateljice i misliš li da će tiskane knjige ipak preživjeti? 

Vjerujem da ima prostora i za elektronički i za tiskani medij; ne isključuju se, dapače, šire čitateljstvo. Osobno, rado čitam i sa ekrana i s tiskanog papira. U početku sam pružala staromodan otpor, ali navikla sam s godinama na ekran. Recimo, ne samo moje, već mnoge zbirke poezije i proze mogu se besplatno čitati na platformi www.elektronickeknjige.com i takve su stranice pravo blago.

• Koja je tvoja misao vodilja s kojom putuješ kroz život? 

Možda ću zazvučati pretenciozno, ali imam svoju interpretaciju one Spinozine „Sub specie aeternitatis”, ili  s gledišta vječnosti. Nastojim biti svjesna smrtnosti zurenjem u „vječnost”, što djeluje oslobađajuće. Lišava me zamućenih leća ega i shvaćanja sebe i trenutka preozbiljno.