Jeste li se ikada zapitali kako je najlakše otkriti laže li vam netko? Vjerujem da jeste jer svi se to povremeno zapitamo. Školski praznici su gotovi, tj. skraćeni su zbog nadoknade zbog štrajka. Sinoć sam kupao svoju kćer i ona me upita:

• Tata, koja mi je ruka mokrija?

Desna ruka joj je bila više mokra, ali iz meni nepoznatog razloga odgovorio sam joj:

• Lijeva.

I dotaknuo sam je po lijevoj ruci. Zatim se desilo nešto interesantno. Ona me upitala:

– Zašto kažeš lijeva, a pokazao si na desnu?

– Kako sam ti pokazao na desnu kada sam ti dotaknuo lijevu? Upitao sam začuđeno.

– Pa, lijepo. Kaže ona. -Gledao si mi u desnu ruku pa sam znala da misliš na nju, a ne na lijevu.

U tom trenutku ili dva, jer par sekundi sam ostao bez teksta, kroz glavu mi je prošlo sve što znam o neverbalnoj komunikaciji i o našem svjesnom i nesvjesnom dijelu mozga. U djeliću sekunde ponovo sam se uvjerio koliko je naša podsvijest moćna te koliko nemamo utjecaja nad njom.

Još jednom sam si potvrdio koliku su mala djeca, moja ima osam godina, stručna u čitanju govora tijela jer im vokabular nije razvijen. Istraživanja su pokazala da djeca predškolskog uzrasta znaju koristiti oko tri stotine neverbalnih znakova. Kada završe osnovnu školu znaju koristiti manje od sto neverbalnih znakova. U školama učimo matematiku, fiziku, hrvatski, ali ne učimo ljudske vještine. Zapravo cijeli sustav obrazovanja baziran je na zatomljivanju ljudskih vještina. To je kao i sa svakom drugom vještinom. Na primjer, kao dijete naučite jako dobro voziti bicikl, jurite njime niz padine, kroz šumu i potoke, skačete i okrećete se na njemu. Zatim jednostavno prestanete voziti bicikl. Ne vozite ga petnaest, dvadeset godina. I kada ponovo sjednete na bicikl, sigurno nećete moći izvoditi sve vratolomije koje ste izvodili kao i prije. Isto tako je i s neverbalnom komunikacijom. Ako je ne upotrebljavamo svjesno, ona ostaje u podsvijesti. Radi u pozadini, a mi to nazivamo instinkt ili osjećaj. No međutim, ako svjesno koristimo neverbalnu komunikaciju, tada znamo kada nešto osjetimo – da to nije instinkt, već točno možemo odrediti što je to prouzročilo taj osjećaj.

No, da se vratim na otkrivanje laži. Samo otkrivanje laži je izrazito kompleksna procedura. U prosjeku laž otkrijemo s 54% točnosti, a to je malo više od pukog pogađanja. Iz primjera moje kćerke možemo vidjeti kako su djeca stručnjaci u otkrivanju laži. 

Ona je znala kakvo je moje osnovno ponašanje. Znala je da ljudi gledaju onamo kamo njihov um želi. Znala je da riječi imaju manju važnost od neverbalnog. Bila je spontana. I sve to je doprinijelo da je imala dovoljno informacija da me otkrije u laži. Slažem se s vama da je ovo banalan primjer, ali vjerujte mi da na istim načelima radi i otkrivanje velikih laži. 

Kada naučimo kako otkriti laž, postotak otkrivanja laži povećava se na 80%. Upotrebom kamera i naknadnom analizom taj se postotak povećava na ogromnih 95%.

Ako i vas zanima kako poboljšati svoje sposobnosti u otkrivanju laži pridružite nam se na sljedećoj radionici. Radionica je interaktivnog sadržaja na kojoj ćete naučiti osnove neverbalne komunikacije, kako prepoznati skrivene emocije, kako otkriti laž neverbalnim znakovima i kako otkriti laž analizom usmene ili pismene izjave.

I zapamtite, mala djeca vas češće otkriju u laži nego što si to možete i zamisliti, samo im je neugodno da vam to kažu.