Nevjerojatan je trud koji ljudi ulažu u aktivnosti koje iziskuju vrijeme, vještinu, znanje, umješnost, napor, preciznost, upornost i druge vrline, a više od svega entuzijazam. Još više čudi kad uza sav taj trud izostane briga za jezik kojim se nastalo djelo ipak opisuje, odnosno kad izostane briga za dojam koji će ostaviti način prezentacije nekog remek-djela jer jezik je jedino sredstvo prenošenja informacije o nekom djelu ili događaju. 

Dokumentarna emisija Hrvatski velikani s pravom je hvaljena i slavljena zbog svoje informativnosti, duhovitosti i zabavnosti po kojima je autor i voditelj emisije Robert Knjaz poznat te se od njega manje niti ne očekuje. Ta emisija širokoj publici približava neke važne ličnosti iz hrvatske povijesti, a svaka epizoda sastoji se od kolaža zanimljivih podataka i sugovornika. Dodatno je pohvalna tehnika visoke definicije, vizualni dodaci i animacija. Knjaza je dolično nahvalio Josip Grozdanić u Vijencu broj 630, u članku Strast i užitak stvaranja. Neporeciva je inventivnost i požrtvovnost autora koji je Faustu Vrančiću u čast skočio padobranom iz aviona, ali taj se čin pokazao lakšim nego provjeriti u rječniku kako se piše riječ rječnik pa se u toj epizodi Hrvatskih velikana jedno od najavljenih poglavlja zove Faustov petojezični riječnik. Čak i tako hvaljena emisija mora imati nekih mana, pitanje je samo koliko su one zanemarive, koliko su bile ispravljive i tiču li se osobnoga dojma ili su krupne, jesu li se mogle izbjeći konzultacijom te, na kraju, u kojoj mjeri one odražavaju stav društva prema jeziku. Slijede neke primjedbe na epizodu Hrvatski nobelovci – Ružička i Prelog, i to njezin jezični aspekt.

Ovaj tekst prije svega se odnosi na jezik epizode i ne prvi put valja konstatirati da je jezik kod produkcije kakvog god materijala uvijek na zadnjem mjestu, što je vidljivo u medijima i u svakodnevici. Svatko se može bez pripreme upustiti u razgovor na stranom i nepoznatom jeziku te u prevođenje i produkciju, bez savjetovanja, nadzora i lekture, a jezična spoticanja mogu se uvijek protumačiti kao simpatičan pečat osobnosti. Vidimo to redovito u reportažama, intervjuima, izvještavanjima s terena, u inače zanimljivim putopisima Gorana Milića i drugih. U tom učestalom slučaju nemarnog pristupa jeziku komentari inače vrlo kritične publike potpuno izostaju, a dijalozi u emisiji ostaju površni i vođeni na elementarnoj razini komunikacije.

U Hrvatskim velikanima dijalozi i izjave prevedeni su u podslovima (odnosno titlovima) ako je potrebno, a u ovoj epizodi bilo je to potrebno jer su i Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog živjeli u svijetu, a svoje karijere i živote završili su u Švicarskoj. Zato voditeljevi sugovornici osim hrvatskog govore švedski i razne oblike engleskog, pa tako i sam voditelj. Prevoditelj emisije izvjesni je g. Korać, ali nemar prema jeziku zamjećuje se i kod samoga autora voditelja i njegovih sugovornika i institucija koje posjećuje, dakle riječ je o globalnom nemaru. Nije riječ o načinu izražavanja stručnih sugovornika, Mladena Žinića i Krunoslava Kovačevića, pa ni samoga Knjaza koji rabi samo oblik bi umjesto bismo, biste… (da nije bilo Nobelove nagrade, možda danas ne bi imali emisiju; ne morate biti znanstvenik da bi uživali…) i koji ne priznaje povratni oblik glagola preseliti se. Taj dio može se svrstati u govorni jezik, a i nije problematičan.

No, kao što je običaj u mnogim hrvatskim emisijama koje uključuju strani jezik, voditelj inzistira na tome da se strancima obraća osobno, i to na engleskom, te na tome da i njegovi sugovornici govore engleski. Kako se ni jedna ni druga strana često ne snalaze u engleskom, a nijedna to ne priznaje, razgovor je vrlo elementaran i kratak, što je tom kolažnom formatu emisije možda i primjereno. I inače je boljka urednika, novinara i voditelja, da se ne žele osloniti na prevoditelje pa tako štede i stavljaju sebe u prvi plan, ali ovdje je glavna zamjerka nelektoriranost teksta, što je rezultat izostanka suradnje autora emisije vanjske produkcije i samoga HRT-a koji je seriju emitirao više puta, a mogao je njezin otkup uvjetovati suradnjom sa svojom prevodilačkom i lektorskom službom.

Nisu lektorirani ni potpisi ni podslovi koji obiluju zatipcima (odnosno tipfelerima). U dijelu u kojem se govori o Prelogu, Kaštelu i počecima Plive navodi se da je ondje izrađeno 48 znansvenih radova (bez t), a Češko tehničko sveučilište izgubilo je š u podslovu Češko tehničko sveučilite je bilo jedno od najboljih u ono doba, uz očekivano nelektorirani poredak je bilo umjesto bilo je. O Ružičkinom daltonizmu govori dr. Iris Urlić navedena kao specijalist oftamolog, dakako bez l, što nije zatipak nego vrlo proširena pogreška. Preko nehrvatskog vokabulara, na primjer riječi naročito, može se prijeći u govornom jeziku, ali ne i u pisanim podslovima. Isto vrijedi i za riječi peglati i uštogljen kad Prelogovoj ženi dojadi peglanje košulja umjesto glačanja, a ceremonija dodjele Nobelove nagrade je poprilično službena, možda i uštogljena.

Na početku epizode u podslovu ispod nekog Šveđanina piše da sunce sija umjesto da sja. Zatim, razgovarajući o Lavoslavu Ružički, voditelj pita pomoćnog kustosa Nobelovog muzeja: How did he became so important? Dakle ne become nego became. K tome je u podslovu important slobodno prevedeno: Kako je postao tako slavan? (a ne važan). Govoreći o Švicarskoj, sugovornik Peter Chen kaže da je hardly bigger than New York City, no u podslovu ne stoji da je to jedva veće nego da je to poput veličine New Yorka.

Kustos Kunsthausa govori o uvodu koji je Ružička pisao za jednu knjigu, i kaže da U njemu ne spominje niti jednu boju mj. nijednu. Zanimljivo je da je čak i Rembrandtovo prezime pogrešno napisano, ali to nije krivnja emisije nego ciriške galerije Kunsthaus (a ne Kunsthalle, kako kaže voditelj) u kojoj je izložena Ružičkina kolekcija. Naime, ispod slike piše Rembrandt Harmensz van Rijn, dakle Harmensz, umjesto Harmens ako već ne stoji Harmenszoon. 

Vidimo i citate Marie Curie i Einsteina, na engleskom, dakako, a ne na primjer na švedskom. Vjerojatno je to zato što Šveđani nude suvenire na engleskom ili su baš takvi odabrani zato što hrvatski gledatelj ne bi razumio švedski. Ali ako mu je engleski bliži, onda čemu uopće podslovi, pogotovo takvi u kojem je izjava Marie Curie Be less curious about people and more curious about ideas prevedena Budi manje znatiželjan o ljudima, a više o idejama? Možemo pokazati znatiželju prema nečemu ili u odnosu na nešto, ali ne o nečemu. Dakle, prijevod je mogao glasiti: Pokazuj manje znatiželje prema ljudima, a više prema idejama. Slijedi Einsteinov citat It is harder to crack a prejudice than an atom. Ta je igra riječi lako prevediva na hrvatski, naime teže je razbiti predrasudu nego atom jer i predrasude i atomi se razbijaju. Ali prevoditelj je glagol crack u tom citatu preveo drugačije: Teže je slomiti predrasudu nego atom, čime se mijenja značenje. Čovjeka se može slomiti ako se razbiju njegova uvjerenja, ali predrasude se ne slamaju nego se razbijaju, kao i atomi.

U Pragu voditelj razgovara s češkim sugovornikom potpisanim kao Peter Polák, no Polák se, budući Čehom, vjerojatno zove Petr a ne Peter.  Razgovaraju o razlozima zbog kojih je Prelog pohađao „Češko tehničko sveučilište“ što je pogrešan naziv za ustanovu koju je Prelog pohađao, kako se vidi i iz Hrvatskog biografskog leksikona gdje stoji: diplomirao 1928. na Kemijsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao. Riječ je, dakle, o Tehničkoj visokoj školi u Pragu (České vysoké učení technické) i voditelj Knjaz to zna jer ispravno kaže Vlado je na visokoj tehničkoj školi diplomirao 1928. No u podslovu vidimo nešto posve drugo jer se prijevod oslanja na Polákovu izjavu: Češko tehničko sveučilite je bilo jedno od najboljih u ono doba, dakle ne tehnička škola nego sveučilište, i to napisano bez slova š. Dalje Petr daje izjavu koja je prevedena ovako: Prelog ga je vjerojatno izabrao zbog nivoa znanja kojeg je ovdje mogao dobiti, uz obavezno pogrešan oblik zamjenice kojeg, s bespotrebnom uporabom riječi nivo umjesto razina, ne samo u ovom nego i u ostalim podslovima. Osim toga, znanje se dobiva u nemuštim prijevodima, a inače se stječe. Prevoditelj kolokvijalno brka važnost i bit. Bit može biti u nečemu i ne mora, ne može dakle nešto biti bitnije jer bit ili postoji ili ne postoji, poput smrtnosti koja nema komparativa pa ipak u podslovu stoji Kažu da je to jedna od najbitnijih stvari. 

Mnogi Knjazovi sugovornici nisu kadri izgovoriti Ružičkino prezime niti su to bili u njegovo vrijeme, nego bi ga, u najboljem slučaju, prekrstili u Ručiska, iako su svi ti ljudi vezani uz Nobelov institut i razne znanstvene institucije, ponosni na svoj intelekt. Možda smatraju da nisu dužni svladati takav jezični izazov nego bi se to trebalo prepustiti jezikoslovcima kad bi ih se pitalo za savjet. Osim slučajnih prolaznika, u ovoj emisiji česti su sugovornici upravo znanstvenici i stručnjaci koji se bave svojim određenim područjem i ne mare za druga područja, čak spremno iskazuju svoje nesnalaženje u jeziku ili eventualno spremnost da jezična pitanja prepuste nekome tko je jednako nesnalažljiv, kao što je prevoditelj ove epizode. Jezikoslovci bi trebali ustanoviti neku posebnu nagradu koja bi bila namijenjena onim pojedincima koji uspiju otprilike ispravno izgovoriti imena i riječi kojima barataju te onim institucijama koje ulažu u kvalitetu jezika, a ne samo u sadržaj i tehniku.