Na kraj sela,
sama stoji,
dane i lita broji.
U njoj više ninega ni.
Vrata i brkuni su zaprti.
Nike laštre na brkuni su razbijene.
Brkunade vitri zapiru i dopiru.
Z dimnjaka dima više ni.
U kortu tužan sam i žalostan stojin
i u sebi lita i lita vrtin.
Srce mi puška,
duša plače, virovati ne moren
da je moja draga, najdraža hiža
od svih napuštena.
Hižo moja, srićo moja,
ne znan kad ću joped
h tebi dojti,
znaš da su i meni
dani odbrojeni,
ma se šperan da ću te još kakov put viditi i dojti.
Čuvaj mi se i ne plači.
Ako više ne dojden, znaj da san te vajka volija
i u srcu kako najliplji rikordo nosija