Duhovi Facebooka


Većina nas ima nekoga dragog tko ga je zauvijek napustio i otišao na drugi svijet, a još uvijek ga redovito radosno pozdravi jednom godišnje za svoj rođendan preko Facebooka. Neki od tih ljudi napustili su nas prerano i iznenada, drugi su dugo bili bolesni, treći su doživjeli lijepe godine. No svi imaju nešto zajedničko – još nam se redovito javljaju dok plove eterom, zauvijek ulogirani. 

Nedavno me rođendan kolegice Maje iz razreda podsjetio kako već X godina nije među nama. Nakon toga rođendan moje tete Cice, zatim jednog prijatelja, pa pokojnog šogora. Vjerujem da svi mi imamo nekoga tko nam tu i tamo na taj način radosno mahne iz virtualnog svijeta. Zapravo, tendencija je da će duhova Facebooka s godinama biti sve više i više.

Uglavnom se prenem i prođe me sitna jeza kad mi tako, dok ujutro pijem kavu uz laptop i ležerno čitam što ima novoga, iskoči duša koja baš danas ima rođendan, a ne hoda više među nama, živima. Svaki put se zapitam što da učinim u tom trenutku. Instinktivno, bez imalo razmišljanja. Što sad? Da skrolam dalje ili pošaljem čestitku kao da će me duša čuti, zapetljana u u nekom fejsbukovskom raju, među binarnim kodovima i algoritmima?

Priča ide dalje. 

Uglavnom se zapitam hoćemo li uskoro svi mi preseliti u neko „Crno zrcalo“? Hoće li nas se naši najdraži uopće sjećati ako nismo „napredovali“ i išli ukorak s tehnologijom? Hoćemo li imati identitet ako nismo na Facebooku? Ima li još ljudi koji nisu na društvenim mrežama? Tko su ti ljudi? Kako žive? Žive li uopće?

Vjerovali ili ne, poznajem osobe koje još uvijek odolijevaju, još uvijek nemaju profil niti na jednoj društvenoj mreži. Hoćemo li se jednoga dana i za njih zapitati: Postoje li? Kao ona općepoznata: Prdi li medo u šumi? Za koju je, usput budi rečeno, dokazan niječni odgovor. Nitko ga nije čuo, dakle prdnuo – nije.

Naime, još otkako je Einstein izložio svoju teoriju, teoriju relativnosti, svima nam je uzburkao naše male svemire. Jer se jednostavno „ne uklapa“ u trodimenzionalni svijet u kojem živimo. Činjenica da prostor dobiva još jednu dimenziju – vrijeme – i dalje zbunjuje najpoznatije fizičare. U tolikoj mjeri da neki tvrde kako je teoriju relativnosti zapravo razumio samo Einstein i nakon njega možda još samo jedna ili dvije osobe na svijetu. 

Zašto sam sad zabrijala na Einsteina? Zbog formule. Formule gibanja. Otkako smo zakoračili u kvantnu mehaniku prošlo je više od stotinu godina, pa ipak se i dalje mučimo objasniti fenomen da se tijelo u gibanju ponaša na jedan način kada ga promatramo, a na drugačiji način kada ga ne promatramo.

Da se vratim na početak: duhovi Facebooka. Promatramo ih svakodnevno. Komuniciramo s njima. Možda se na prvi pogled čini kao jednosmjerna komunikacija, ali… Je li zaista tako? Mijenjamo li njihov (i svoj) svijet samo zato što ih gledamo? I razgovaramo s njima.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp