Covido ergo zoom


Oduvijek je mišljenje bilo povezano s nekim medijem. U početku smo usmeno izgovarali mitske, religijske ili filozofijske sudove, ne primjećujući da smo naše ‘mudrosti’ prilagođavali mediju usmenosti u kojemu smo tada ‘plivali’. Pisali smo ‘mudre pjesme’ ili smo pisali kratke rečenice (da bi ih drugi lako pamtili i prenosili) koje će poput današnjih slogana osvajati slušatelja.

Dok smo pisali pjesme bili smo nadahnuti muzama. Strogi nemuzikalni ljudi davnih antičkih vremena pobunili su se protiv pjesništva jer su se među pjesnicima pojavili ljudi koji vjerojatno nisu bili nadahnuti muzama a pisali su u formi pjesništva (taj ‘sofizam poetske forme’, ta laž poezije živi i danas). Poezija je optužena da odvaja od bogova, odnosno da ćemo se prozom dostojnije njima približiti.

Pali smo u prozu. Gramatika je obukla ruho logike. Geometrija je rodila idealne oblike koji će biti prototip svih budućih ideala pomoću kojih će se zavoditi ljudske duše. 

Za prozne tekstove muze se više nisu smatrale odgovornima pa su tekstovi postajali sve običniji, svakodnevniji, prazniji. Potpisali smo ugovor s vragom. 

Gramatički i logički točno prognali smo iz javnog života zajedno s muzama i poezijom i ono poetsko u nama ljudima, ono što je pružalo mogućnost istinske duhovne zajednice.

Proza je u potpunosti okupirala i vjeru. Religije su uhvaćene u medij proze i kao takve postale žrtve racionalnog pristupa. Najveći su vjernici postali oni koji su mogli najbolje argumentirati stavove, najbolji poznavatelji svetih rečenica, ljudi koji su dokazali da su dovoljno daleko od bilo kakve poezije. 

U takvoj situaciji nije ni čudno što slabi interes za religijske hijerarhije. Suvremene političke hijerarhije, izrasle na istoj zabludi, efikasnije su na kratki rok, a životi pojedinaca i jesu takvi da, ako racionalno gledano, pojedinca uglavnom i interesira taj kratki rok.

Religijske hijerarhije uče sada od političkih i rade iste greške. Muftije i glavni imami odjednom se pojavljuju kao političari, varajući na taj način sve one koji su u njih vjerovali. Vraća se vjeronauk u škole a ne uviđa se da će vjeronauk kao školski predmet biti najljući protivnik vjeri kao takvoj. Možda će proizvesti određeni broj religijskih štrebera, ali će bespovratno oduzeti mnogoj djeci da se uzdignu vlastitim traganjem do razine vjere. Bog kao objekt štrebanja (u štreberski organiziranom sustavu obrazovanja) bit će samo činjenica. Vjera će biti zamijenjena poznavanjem činjenica, a duhovni razgovor natjecanjem u poznavanju dogmi.

U vrijeme medija pisma Pismo je postalo Sveto. Prvo je to mediološko priznanje važnosti medijskog posredovanja. Medij pisma medij je prenosivog Boga. Temeljna dubinska razlika između kršćanstva i islama u mediološkim je naputcima: Kršćanstvo kaže ‘čitaj’, a islam zapovijeda ‘uči’ (što u mediološkom smislu znači izgovaraj uz određenu melodiju, odnosno – pjevaj)

Elektroničko doba donosi ‘smrt Boga’. Postajemo intuitivno svjesni da umire Bog pisma i da je upražnjeno mjesto Apsoluta. Mediji izlaze iz sjene i traže mjesto koje zaslužuju. Televizor je postao novi oltar s kojeg su se građanima obraćali svećenici novoga kova. Mjesta za vjeru bilo je sve manje.

Digitalno doba društvenih mreža stavlja u pitanje ne samo vjeronauk u školama nego i školu kao jedan zastarjeli oblik vjeronauka. Velike korporacije u tišini se pripremaju preuzeti sustave obrazovanja. Zoom ili Google Meet i slične platforme, nisu samo platforme kojima se provodi edukacija. One su najava ‘savršenih’ predavanja koja će se moći dobiti po niskoj cijeni i koje će izbaciti iz igre dosadašnju ideju obrazovanja. Globalno lomljenje identiteta najsnažnije će eksplodirati mijenama sustava obrazovanja. U pismeno doba kleli smo se u Cogito ergo sum. Izgubismo. Slogan novoga doba već je izrečen i glasi ‘Covido ergo Zoom’.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.