Komunikacija nas čini ljudima


Prateći s velikim interesom portal za kulturu komuniciranja Epoha, pomislila sam kako bi lijepo bilo kada bi svi ljudi bili kulturni i znali lijepo i kulturno komunicirati jedni s drugima, jer svi znamo da smo upućeni jedni na druge i da jedino zajedno možemo opstati. No, svi znamo da u praksi nije tako i da gotovo svaki dan bezbroj puta svjedočimo primjerima nekulturnog komuniciranja.

Obično se govori o kulturi javnog komuniciranja i pridaje mu se velika važnost zbog dojma kojeg ostavljamo kada komuniciramo u javnosti.

Istina je, važno je kako se svojom komunikacijom prezentiramo javnosti, ali jednako je tako važno kako komuniciramo u obitelji i našem najbližem krugu ljudi. Svaka naša riječ ostavlja neizbrisiv trag. Smatram da se nedovoljno pozornosti poklanja komunikaciji u općenitom smislu. A, komunikacija je toliko važna. Od nje sve počinje i s njom, kada je dobra i učinkovita, sve ono što nam se čini nemogućim u trenu može postati moguće. Kulturno komuniciranje omogućava nam da kroz život putujemo mirno, zadovoljno i s osmijehom. Ne bismo li svi željeli tako živjeti? 

Ljudi kao da nisu svjesni važnosti komunikacije. To govorim zbog toga jer nekulturnog komuniciranja, to svi znamo, ima koliko u intimnim krugovima, toliko i u javnom komuniciranju. Znajući to, teško je očekivati da će se nekultura komuniciranja ikada iskorijeniti. Ali, budimo optimistični i vjerujmo da svakoga dana netko tko je do jučer nekulturno komunicirao možda to više ne čini. 

Svaki puta kada se suočim s ljudima koji nekulturno komuniciraju, poželim ih naučiti kulturnom komuniciranju. Ovdje poglavito mislim na one ljude koji nas svojim ponašanjem zovu na svoju tamnu stranu i naprosto nas zovu da i mi postanemo bezobrazni unatoč našem finom odgoju. U tom prijelomnom trenutku odluke u kojem trebamo odlučiti hoćemo li se spustiti na razinu nekulturnog komuniciranja ili ne, većina će kulturnih ljudi prijeći na tu tamnu stranu i uzvratiti nekulturnim ljudima istom mjerom, misleći kako je to jedini jezik kojeg ti bezobrazni ljudi razumiju. Moramo razumjeti takve reakcije, jer neke je stvari doista teško prešutjeti. U istoj situaciji kada nas loši komunikatori zovu da odustanemo od svoje pristojnosti, nekolicina ljudi odustat će od bilo kakve rasprave s ljudima s tamne strane postojanja, a tek će se neki ljudi upustiti u preodgoj takvih ljudi, kako bi ubrzo nakon toga odustali od istoga.

Pitam se – što učiniti kada je netko prema nama bezobrazan i kada se ponaša  kao da mu je sve dopušteno? Kako lopovu koji te gleda u oči potkradajući te reći u lice da je lopov? Kako prostaku reći da je prostak? Kako okorjelom lažovu reći da je lažov? Kako neljubaznom prodavaču u trgovini reći da ne radi dobro svoj posao? Kako drskog kupca koji ne želi nositi zaštitnu medicinsku masku uvjeriti da je mora staviti na lice kao i svi ostali kupci?

Kako nekoga tko se gura preko reda u banci, ordinaciji, pošti, trgovini ili bilo kojoj instituciji uvjeriti da mora stati u red i čekati, kao i svi ostali ljudi? Ovdje, naravno, ne mislim  na hitne slučajeve koji su uvijek i u svim situacijama izuzetak. Kako pojedine drske doktore koji nekulturno komuniciraju sa svojim pacijentima naučiti empatiji i komuniciranju punom razumijevanja za njihove probleme? Sve su to pitanja koja svi mi svakodnevno sebi postavljamo.

Sjećam se kada sam svojedobno imala rupturu tetiva lijeve ruke i došla u Dom zdravlja tražeći pomoć. Dok sam čekala svoj red da budem primljena na obradu kod fizijatra, iz ordinacije u kojoj sjede fizioteraputi začula sam komentar na moj račun koji me neugodno iznenadio, a taj je komentar glasio: „Što bi ova gospođa htjela?“. Kako sam u tom trenutku bila jedina osoba u čekaonici, znala sam da misle na mene.

Zar je to način na koji se komunicira s građanima koji uredno cijeli život plaćaju zdravstveno osiguranje i još k tome vrlo rijetko koriste zdravstvene usluge našeg sustava? U tom trenutku pao mi je mrak na oči i došlo mi je da tim djelatnicima Doma zdravlja koji si dopuštaju takve drske i nadasve nesmotrene komentare svašta kažem. No, umjesto toga, uzela sam svoju uputnicu i obratila im se sljedećim riječima: „Hvala Vam lijepa i doviđenja“ te s ogorčenjem  napustila ordinaciju. Nakon tih mojih riječi napustila sam Dom zdravlja i otišla u jednu privatnu kliniku s čijom sam uslugom bila vrlo zadovoljna. Za deset dana bila sam kao nova, a kultura komuniciranja djelatnika te klinike bila je na vrlo visokoj razini, što je moje iskustvo liječenja učinilo još ugodnijim i ljepšim. Ovaj moj primjer samo je kap u moru naših reakcija koje su u biti vrlo slične kada se radi s našim susretanjem s nekulturnim komuniciranjem. Imamo tendenciju pobjeći od bezobrazluka kada god se s njim susretnemo i krenuti u potragu za nekim tko će s nama biti pristojan i ljubazan. Svaka čast svima u svim poljima ljudske djelatnosti koji upravo tako – kulturno komuniciraju. Sretni smo što još uvijek ima takvih pristojnih i dragih ljudi.

Jesmo li svjesni činjenice da jedna kriva rečenica i krivi ton mogu uništiti cijelu komunikaciju između dvoje i više ljudi i porušiti sve mostove koji su mogli uroditi prijateljstvima, suradnjama i uspješnim rješenjima na svim poljima života? 

Jednako tako kao što krivi ton i kriva riječ ruše mostove među ljudima, tako i jedna prava rečenica izrečena u pravom trenutku i na pravi način može učiniti čuda u izgradnji mostova među ljudima. Razmislimo malo o tome. Nemojmo banalizirati komunikaciju. 

Još nešto, glas jednog čovjeka nije samo njegov glas, već i glas njegove obitelji, njegova rodnog grada i organizacije u kojoj djeluje. Dojam koji ostavljamo ne ostavljamo samo u svoje vlastito ime, već i u ime onih koji su dio nas.

Stoga koristim ovu prigodu da toplo preporučim svima da pripaze kako se obraćaju drugim ljudima, a portalu Epoha želim još puno zanimljivih tekstova i tema koje će otvoriti put boljoj komunikaciji i boljem sporazumijevanju među ljudima. Koji put nije dovoljno niti govoriti istim jezikom, jer su naša energija i govor tijela također komunikacijska sredstva koja ostavljaju trag. Osmijeh ponekad može značiti više od riječi. Topao pogled također. Suosjećanje s drugim ljudima također. Budimo ljudi. I, kada god poželimo nešto reći – recimo to lijepo. Da, znam, svima nam je teško prešutjeti neke stvari. Ali, kada naše riječi izađu iz nas, neka izađu na pravi način. Zajedno činimo ovaj svijet boljim. On to neće postati bez nas.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp