Zašto si stalno i uporno lažemo?


Živimo u čudnim vremenima. Odlazimo u potragu za istinom u svemir, a tako izuzetno malo znamo o sebi na Zemlji. Otkrivamo i uvjeren sam, otkrivat ćemo i dalje, civilizacije koje su živjele na majčici Zemlji u jednom trenutku punim životom s poznavanjem zapanjujućih sofisticiranih zakonitosti prije 100, 200 i 300 tisuća godina, a koje su nestale kao da su pobrisane gumicom ili, modernije, kao da je netko u jednom trenutku pritisnuo tipku ”delete”. Zastrašujuće? Da, svakako, ali istinito. Što ih je uništilo? Mnogi kažu – postupno gubljenje racionalnog pristupa. Trčanje za onim što je nadvisivalo njihovu ljudsku dušu. Posezanje za onim što njihova mentalna struktura više nije mogla probaviti ili procesuirati. Ili slikovito – to vam je kao da šaljete preko e-maila prilog koji mreža ne može podnijeti (oversized attachment).

Današnje prilike tj. ono što možemo pratiti u javnom i medijskom prostoru nadmašuje maštu. Redaju se afere, skandali, proizvoljna tumačenja, a svi mi uredno sve to ipak – probavljamo.

U dnevnom ritmu. I svi su naglo pametni. Da pametniji ne mogu biti.

Nikad više ženskih dijelova tijela na ”vizualno uživanje i prodaju”. Gdje su sada braniteljice ženskih prava i sloboda, koje su još prije sedam – osam godina punile stupce zbog jednog vrckavog bećarca u promotivnom spotu za jednu od slavonskih piva. U pravilu šute, jer su prodavateljice upravo žene, koje se same i to bez nagovaranja snimaju u svim mogućim i još više – nemogućim pozama. Prodajući ili misleći da uspješno prodaju sebe. Zamislite, nadalje, da se oko zabavne internetske aplikacije TikTok sukobljavaju vlade. To je kao da su se nekad davno oko plastičnog koluta za igru – hula hoopa uhvatili u megdan engleska kraljica i španjolski kralj.

Konzumerizam rađa i reproducira – prekarijat

Dolazimo do virtualne inačice ”kruha i igara” u kojoj svi postajemo sve siromašniji i – siromašniji. Duhovno i materijalno. I pri tom nisam baš uvjeren da u nekom dobro utvrđenom bunkeru negdje u dubini planete netko smisleno upravlja svime time. Naprosto mislim da je čovječanstvo samo sebe dovelo do toga nizom isprva sporadičnih pojava, a potom efektom lavine, koja nastaje od male grude.

I sve se odigrava munjevitom brzinom, tako munjevitom da imamo dojam da vozimo kola koja po zakonu sile teže izlijeću na prvom zavoju. Da, sociološki rečeno: Konzumerizam (opsesivna potrošnja pod svaku cijenu) rađa i reproducira prekarijat  (po preuzetoj definiciji: novu klasu povremeno i privremeno zaposlenih, slabo plaćenih i radno nezaštićenih, začetu u divljem braku neoliberalizma i globalizacije).

Što se politike kao društvenog biznisa tiče, političari svih fela kao i novinari i novinarke igraju se licemjerno ovih dana policajaca i lopova. Dok su se istodobno novokomponirani biznismeni iz javnog sektora uživjeli u ulogu gospodara života i smrti. Ovo ”gospodara života i smrti” nije figurativno. Pa pogledajte, samo primjera radi, oglase javnih poduzeća u mnogim mainstream medijima. Oglase koji nemaju svrhu osim jedne. Da osvoje direktnu ili indirektnu naklonost tih istih medija. Umjesto sadržaja forsira se format. A kad već govorimo o sadržaju i formatu, sjetim se i u ovoj prilici vica kad dva muža s dvije žene gledaju dvije djevojke koje sjede u kutu sale, a koje su –  ljubavnice tih istih dvaju muževa. I pri tom kaže jedan od parova drugom s nemalim ponosom: ”Naša je ljepša!” Što više reći? Zašto si stalno lažemo? Pođimo liječničkom metodologijom. Svima je to, inače, pristupačnije i razumljivije. A doktora se ionako svi po tradiciji na ovim prostorima boje. No, doktoru se nije nikad za zamjeriti budući da nikad ne znaš kad će ti ustrebati.

Dakle, poštovani publikume, počujte: 

Pacijent: društvo u cjelini, sa slikovito rečeno, svim svojim sastavnicama. U privatnom i javnom sektoru. Dijagnoza: akutna pohlepa s prelaskom u kroničnu, u progresiji s općedruštvenim, isprika na izrazu, zatupljivanjem. Živimo očigledno u (ne)alibi društvu u (ne)alibi vrijeme. Kako to riješiti? Kako to izliječiti? Mi, konkretno u našoj maloj Hrvatskoj na brdovitom Balkanu nemamo nažalost društvene i moralne autoritete koji će istupati i upozoravati na javne i individualne anomalije.

Kao što je to davno famozno učinio slavni francuski romanopisac Émile Zola u svom pismu naslova ”J’ Accuse….!” (Iliti na starodrevnom hrvatskom ”Optužujem!”) prema tadašnjem francuskom predsjedniku. Iskreno žalim što u naše društveno formativno vrijeme tu ulogu u tadašnjem društvu nije preuzela neosporno intelektualna veličina i vertikala kao što je bio akademik Ivan Supek. Ono isto što je, pak, u društveno – baršunastom razvodu braka Češke i Slovačke u jednom trenutku odigrao Václav Havel. Sa svim svojim osobnim vrlinama i manama.

Prava komunikacija počinje u obitelji

No, što se ipak može postići? Uzroci, naravno, nisu jednoznačni, ni jednostavni, ni brzo rješivi. U našem mikro primjeru naroda koji teško brojčano odolijeva, najbolje pojašnjenje sam pročitao u članku u kojem je jedan sociolog  izvrsno opisao svoje viđenje razvoja našeg društvenog mentaliteta. Rečeno je da se na ovim prostorima isprepliću dva temeljna sociološka mentaliteta.  Prvi, uvjetno rečeno građanski (ili recimo – malograđanski koji vuče korijenje iz trokuta Beča, Pešte i Praga) i drugi, onaj koji se temelji na vojno – krajinskom mentalitetu, odnosno tadašnjem duhu života, gdje se po defaultu živjelo primarno od šverca, odnosno izbjegavanja zakona. Slikovito rečeno – ”od šege i švere”.

Sjećate li se filma ”Mala pljačka vlaka” koji se više puta reprizirao na domaćoj dalekovidnici?

Citiram i prepisujem najavu: ”Radnja filma zbiva se negdje u ličkoj zabiti gdje banda razbojnika prkosi austrougarskoj policiji. No, država propada, a negdašnji razbojnici postaju policajci Kraljevine Jugoslavije, dok je sad bivša policija potisnuta u brdo. Narod u različitim ulogama, pak, preživljava stalnom suradnjom (i s jednima i s drugima, moja opaska) bez obzira na režim i trenutačne položaje.”

Drugi izvor anomalija počinje od same obitelji.

U obiteljima se kao temeljnim ćelijama društva stvara inicijalna društvena kultura.

Ne u osnovnoj, srednjoj školi ili, pak, na fakultetu. A u kojima uslijed brzine života i onog već ranije spomenutog konzumerizma – pravog odnosa, autoriteta, pa time i uzajamnog digniteta između članova obitelji, ima sve manje.

Budimo brutalno iskreni.  Društvo, mislim na vanjsko društvo, neće napisati vašu domaću obiteljsku zadaćnicu umjesto vas samih. Ma koliko vi to zazivali, odnosno prebacivali ping-pong lopticu. Neće i – točka. Čekati da se o ponašanju vaše i naše djece brinu slabo plaćene ”tete” i u odraslijoj dobi MUP odnosno hrvatska policija – neprimjereno je i opet – krajnje licemjerno.

Konac djelo krasi 

Zašto to sve pišem? Pred nama je dugo, dugo putovanje u noć. Na nacionalnim i osobnim razinama. Najbolja rješenja su uvijek – jednostavna rješenja. Što se nacionalnog tiče, iskreno, ne bih bio u koži Andreja Plenkovića. Ne samo da su mu isplivale aveti prošlosti kao zbirni izraz dubioznog rada vlada svih političkih opcija (posrnuli Agrokor, brodogradnja), već se sve to odvilo u ozračju svjetske pandemije, koja je u jednom trenutku ”zatvorila čovječanstvo” u punom smislu te riječi i potom za Zagreb i okolicu kobnog potresa, koji je raskućio tisuće ljudi.

Premijer se doimlje poput proslavljenog Rockya XY, koji, u neprekidnoj dan-na-dan borbi u kavezu prepunom od svih javnosti razjarenih protivnika strpljivo, koliko god je to moguće, iščekuje svoj trenutak za završni udarac. Nadam se da će nešto i pogoditi. Sumnjate da se ne može bolje? Fein. Obucite boksačku opremu i lijepo u nacionalni ring. Što ćete prvo učiniti sa svim onim znanim i neznanim teretima na leđima s javnostima koje već drže palac dolje, a da niste dobro ni zagrijali stolicu?

U biti tada biste vidjeli da je jedina realna taktika, dignuti se ujutro čim ranije i početi trčati svoj maraton do kasne večeri. I tako redom – svaki dan, svaki tjedan u godini. Privlačno vam je to još uvijek? Meni nije, hvala. Što se obiteljskih taktika tiče, stišajte se. Duševno. Potom tjelesno. 

Lišite se na određeno vrijeme dana i posebno tijekom vikenda i praznika mobitela, ipada, lap-topa, televizije, radija, tiskovina i portala. Blokirajte infantilne SMS-ove i šale.

Izađite u otvoren prostor, počnite se vraćati majci prirodi u originalu. Osluškujte pažljivo prvo sebe što više možete, pa kroz sebe i druge. Posebno članove svoje najuže obitelji. Reagirajte na za njih i vas nov, pozitivan i otvoren način. Na komunikolozima je, pak, da zaborave na ”šegu pod svaku cijenu” u konceptima svojih kampanja te da podržavaju i promoviraju staloženost, odmjerenost i poniznost. Poniznost kao shvaćanje i prihvaćanje svojih stvarnih dosega bolje rečeno ograničenja u odnosima s drugima i prema prirodi. I – ne moralizirajte previše. Nema na kugli zemaljskoj idealnog društva, nema idealne osobe. Neka se nabaci kamenom onaj koji nije zgriješio. Ali, postoji jedan srednji put kojim svi mi možemo kročiti. I izbjeći na tom putu većinu društvenih i osobnih anomalija. Taj put glasi: Učini dobro ako možeš, a ako ne možeš  – barem ne smetaj!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.