Kada sam se prije 12 godina kandidirao za predsjednika Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ), sam izbor bio je toliko ne transparentan da unatoč brojnim pravilnicima i statutu Hrvatske udruge za odnose s javnošću, unatoč upozorenjima gospođe Astrid Kaučić Mišura da se mora promijeniti dokumentacija i procedura za izbor, bez imalo srama održali su se tadašnji izbori u kojima je sve bilo predodređeno da pobjedi stara predsjednica. Komunikologinja, ali tada više političarka Aleksandra Kolarić. 

Bila je veoma stručna i izvrsna organizatorica sustava komunikacije Ureda za odnose s javnošću u Vladi Ivice Račana. Definirala je standarde i imala koordinaciju tada zaposlenih ljudi u odjelima za odnose s javnošću, ali nažalost naša struka nije pretjerano profitirala na čelu njezine vladavine. 

Cijenjena kolegica, Ana Tkalac Verčič donijela je novi val, unijela novu energiju i uložila jako puno truda u smislu poboljšanja struke. Nakon 12 godina konačno je HUOJ gledao na PRO PR konferenciju kao na proizvod koji koristi struci, no unatoč tome, još uvijek kolegice i kolege na PRO PR ne dolaze iz Hrvatske. Jedan od prvih poteza Ane bio je i poziv koji mi je uputila telefonski s ciljem da se nađemo i komuniciramo, jer kako god struka u Hrvatskoj gledala na to, ipak sam na čelu specijalizirane međunarodne konferencije za odnose s javnošću PRO PR koja 19 godina, putujući po regiji povezuje struku odnosa s javnošću. Fokusiran sam iz logičkog razloga, jer se uvijek pitam tko će promovirati ono čime se bavim, ako to sami ne učinimo, a to možemo samo kroz događaje ili neke kvalitetne priče u kojima šaljemo poruke, jer nažalost percepcije i standardi od Vardara pa do Triglava nisu isti. Vjerujem da se dobro, ali i kvalitetno uvijek prepoznaje. Tako je na globalnom nivou nedavno i svijet prepoznao moju inovativnost, trud i rad te nagradilo Apriori World i mene koji se nalazim na čelu, svjetskom nagradom World Golden Contribution Awards koju dodjeljuje IPRA, Svjetska asocijacija za odnose s javnošću i Ujedinjeni narodi. 

Mislim da je time sve jasno rečeno, no svakako da to obvezuje. 

Ana Tkalac Verčič kao predsjednica, kao i neke kolegice i kolege prepoznala je moje napore i u organizaciji regionalnog povijesnog događaja Focus konferencije namijenjenoj  stručnjacima zaposlenima u javnoj upravi i javnom sektoru. 

Organizacija Focus konferencije o inovacijama i komunikacijama uspjela je stvoriti platformu u kojoj se razmjenjuju regionalna iskustva, a međunarodni stručnjaci pružaju istoj potporu dijeleći svoje znanje i iskustva. Javno se zahvaljujem Ani Tkalac Verčič. 

Možda nisam bio njezin izbor za predavača ili člana žirija, ali sam s njom imao jednostavnu i otvorenu komunikaciju. Cijenila je moj rad i jednostavno shvatila da se moji događaji fokusiraju na struku.

U tijeku su novi izbori u kojima nema kandidata za predsjednika, osim jedne osobe, gospodina Maria Aunedija Medeka iz agencije Media Val. 

Kao agencijski čovjek trebao bi donijeti reviziju i transparentnost prije svega sve dokumentacije i načina komuniciranja udruge, načina izbora predsjednika, nadograditi i nadopuniti statut. Pred njim je, ako mu je interes biti predsjednik svih članova, veliki posao. Iako podržavam svaku vrstu i oblike nagrađivanja i certificiranja, jedan sam od onih rijetkih članova HUOJ-a koji voli kroz transparentnu komunikaciju ukazati na određene nelogičnosti i propuste. Nažalost, čak su me neki članovi ponižavali svojim riječima i trudili se da okaljaju moje aktivnosti, ali za razliku od njih, koji su još uvijek tamo gdje jesu, moja pozitivna razmišljanja i vjera u dobro vode me naprijed. Zato sam dobio i određenu percepciju nekoga tko neprestano kritizira jer ljudi ne razumiju pojam dvosmjerne komunikacije. 

Nisu spremni osluškivati i mijenjati stvari, nego misle da je njihov pogled jedini ispravan pogled. Ne težim savršenstvu jer ni sam ne pripadam toj kategoriji, ali ako se nalazite na čelu jedne udruge ili imate određene funkcije u tako važnoj udruzi, onda bi prije svega, a na osnovu vašeg iskustva, vaš prvi zadatak trebao biti transparentnost u komuniciranju. Ima li struka odnosa s javnošću danas status koji zaslužuje na nacionalnoj razini? 

Da li se dovoljno cijene naši kolegice i kolege iz Čakovca, Virovitice, Metkovića, Gospića i drugih dijelova Hrvatske? Da li se unutar procesa nagrađivanja trguje s nagradama, ovisno iz koje agencije dolazi član žirija ili se lobira da bi se nekome dodijelila nagrada, pa čak i onima koji nemaju niti jedan kontinuirani projekt na području Republike Hrvatske čisto da se zadovolje neke križaljke i interesi. Sve je to u konačnici za mene jako žalosno, usudio bih se reći i poražavajuće, jer većina članova nije spremna ulaziti u javne komentare ili im se ne da zbog svog ugleda i statusa posvećivati vrijeme, nego mudro promatraju i osluškuju, ali to ne znači da im nije stalo. Međutim iz iskustva možda ne žele komentirati da se ne bi nekome zamjerili i time sebi naštetili. Oni vole svoj posao i žele biti kao i ja dio zajednice u kojoj će sve biti transparentno. Definitivno da je teško upravljati i biti dio udruge u kojoj nema ponekad dovoljno fleksibilnosti, ali je ovo jedna od posljednjih šansi da se stabilizira udruga, ostvari aktivnija, dvosmjerna komunikacija, ne samo onih koji će biti u tijelima udruge, nego i nas članova da ih se potakne da se vrate ili da pozitivno kritiziraju kako bi udruga bila još bolja. 

Ono što bi se očekivalo od HUOJ-a je komunikacijska transparentnost. 

Nadam se da se opet neće funkcije udruge koristiti za samo-promociju ili interese kako bi se određenim klijentima „dignuo“ ego, nego da će se razgovarati o ozbiljnim temama, donijeti dokument „Komunikacijska strategija HUOJ-a“ u skladu s novim načinima i promjenama u komunikacijskim procesima te revidirati sva potrebna dokumentacija. Mi koji se bavimo savjetovanjem, koji svojim komunikacijskim rješenjima i porukama stvaramo ugled drugima, trebali bi prvo poraditi na svome, jer je on poljuljan. Poznato je da su se odnosi s medijima pretvorili već odavno većinom u zakup medijskog prostora, jer mediji i njihovi predstavnici koji odlučuju gotovo u svakoj vijesti vide nažalost komercijalnu poruku, a ne informaciju. 

Od 21 hrvatske županije ili ako to podijelimo na nekoliko ključnih regija, imamo kandidate za samo dvije podružnice i to šalje određenu poruku o stanju udruge i interesu naših stručnjaka te njihovu percepciju prema udruzi, što predstavlja izazov. Postoje kvalitetni stručnjaci, ne samo oni stariji, već i mlađi koji posjeduju znanje i vještine, ali su nažalost samozatajni, a onim iskusnijim jednostavno se više ne da. Izgubili su povjerenje, jer im njihova inteligencija  ne dozvoljava ili su izgubili povjerenje da sudjeluju u nečemu gdje se polako osjećaju kao brojke. Ovim putem želim predsjedniku i svim izabranima puno uspjeha, u nadi i želji da neće brinuti kada donose odluke samo o sebi, već o svim članovima. 

Da će osluškivati, pitati i ono najvažnije međusobno se poštivati, da nam se ne bi dogodila situacija u kojoj se HUOJ našao prije par mjeseci, u kojoj se sve podijelilo u „klanove“ i zaboravilo da su tu tijela udruge zbog članova, a ne zbog funkcija. 

Da će svi u novim tijelima udruge staviti svoje znanje i iskustvo ispred svog ega za dobrobit svih, ne samo članova nego i struke općenito. Vjerujem da su svi koji su trebali dobiti nagrade, nagrade već dobili, da su „napunili“ svoj ego i da se možda i oni koji  se nalaze u pozadini svih taktika napokon mogu okrenuti struci. Raduje me suradnja i očekujem još veću potporu projektima koji su dokazali da su tu zbog struke, njezine bolje percepcije i ljudi koji stoje iza nje.

Zahvaljujući Ani Tkalac Verčič i njezinom predsjedanju, smirile su se strasti vodećih ljudi HUOJ-a i nekih članova prema meni. Razmišljao sam da li se prijaviti ove godine za predsjednika, ali sam shvatio da još uvijek postoje tzv. „sitni interesi“ određenih agencija i pojedinaca koji nisu spremni za promjene, nego jednostavno žele samo funkciju, pa sam odustao. Svaka funkcija treba odricanje, treba puno rada izvan radnog vremena, ali prije svega treba komunikaciju. Kao i do sada biti ću transparentan u svojim mislima i riječima. 

Razlog je taj što smatram da pozitivna kritika treba biti poticaj. Kao što sam već napomenuo, savršeno ne postoji, ali se svi moramo truditi da budemo što bolji ljudi, da prihvaćamo različitosti i različita mišljenja. Jedino tako možemo očekivati promjene. Ne možemo, niti smijemo mijenjati ljude, oni bi se trebali mijenjati sami kao što se mijenja svijet oko nas, ali možemo mijenjati sebe na način da razumijemo i prihvatimo druga mišljenja, ako su ona dobra da ih implementiramo. Udruga je velika stvar, još je veća odgovornost upravljati i imati funkciju unutar udruge ako se želi dobro. Jedino kroz iskrenu komunikaciju i transparentnost HUOJ može ići naprijed. 

U konačnici, da bi stvari funkcionirale, treba prvo u operativnoj pozadini posložiti stvari i kao što sam već rekao izdvojiti jako puno vremena da bi se vratili članovi, pozicija i utjecaj HUOJ-a koji bi on trebao imati u društvu.