No sikiriki bejbe, „go with the flow“!


Proteklo je punih 365 dana otkako smo došli u Irsku. Možemo reći da smo zaokružili jedan proces, opasali cijeli krug i zatvorili jedan ciklus. Godina dana. Nije to puno, ali nije ni malo. Doletjeli smo 2. listopada 2019. godine. Na aerodromu nas je dočekala Tihana. Pokazala nam je „špicu“ i odvela nas u najbliži pub, da nazdravimo boljoj budućnosti.

Godina dana. A u toj godini svega: prilagodba Irskoj, Dublinu, upoznavanje okoline, novih ljudi, regula, mentaliteta, bjesomučno guglanje stanova, traženje posla, puno odbijenica, dobivanje posla, pronalaženje stana gdje smo solo, Covid 19, gubitak posla zbog proglašenja pandemije, reguliranje statusa u novonastaloj situaciji koja se i dalje mijenja iz dana u dan, dva puta otkazivanje već kupljenih letova za toliko željeni dolazak u naš voljeni Zagreb… Ukratko, vrlo zahtjevna godina. I ne samo nama. Protekli mjeseci mnogima su naglavačke okrenuli životne planove. Svugdje.

Vjerujem kako je ova 2020. godina većinu nas nagnala da preispitamo naše prioritete i posložimo ih kako treba. Također, čini mi se kako smo svi mi nekako usput iznjedrili svoje načine kako bismo ostali koliko-toliko normalni u sveopćem ludilu ovog, kako ga zovu – „novog normalnog“.

Pisat ću samo u svoje ime. Sada, nakon godinu dana, možda nisam pametnija, niti imam više razumijevanja za sve oko sebe, ali neke stvari nakon svega ipak vidim drugačije. Zapravo, možda imam čak i manje tolerancje nego prije. Za gluposti i nevažne stvari. Primjerice, živciranje oko toga jer nešto u životu „nije fer“ ili gdje ću živjeti za mjesec, dva ili deset. Zaista nemam pojma. Hoće li to biti isti stan? Isti grad? Ista država? No sikiriki bejbe, „go with the flow“. Život je ipak naš najbolji učitelj. I ništa što nam se događa ne događa se bez razloga, već uvijek s nekim razlogom.

Skužila sam kako mi kod povremenih posrtanja najviše pomažu zahvalnost i pokret. Tako sam, između ostalog, neizmjerno zahvalna za moje prekrasne i zdrave noge, koje me svakodnevno vode u nove pustolovine. Dan bez hodanja nije lijep dan. Već neko vrijeme nema veze pada li kiša ili ne, je li ljeto ili zima. Imam kabanicu. I osmijeh na licu.

Život je sav u ritmu, a dok se gibaš, nemaš vremena za puno razmišljanja, za strahove o budućnosti ili patnju zbog nečega što se odvijalo u prošlosti. Jedno vodi u tjeskobu, drugo u depresiju. Zaključila sam kako je ono što me do srži veseli – pokret. Pokret je esencija života. Kada si stalno u pokretu, krajolici se oko tebe mijenjaju. Pa onda shvatiš da je sve u nama i oko nas jedan veliki ciklus stalnih promjena i da život niti ne postoji izvan ovoga „odmah i sad“ – upravo ovaj trenutak jest vječnost. Sve ostalo su samo naše projekcije, strahovi, ispraznosti i puste tlapnje.

Zato, sretan nam svima ovaj trenutak SADA! Živi i veseli mi bili!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.