Godine 1951. Slavka Pavić zakoračila je hrabro i uspješno u avanturu zvanu fotografija. 

Od supruga Milana Pavića, profesionalnog fotografa naučila je tajne razvijanja crno-bijelih fotografija, koje su u to doba bile dominantne.

Pokazalo se, odmah kroz prve nastupe na skupnim izložbama fotografa i danas kroz dugi vremenski odmak da je Slavka Pavić vrlo snažno osjećala puls svoga doba te je formom i sadržajem pogađala ravno u fotografsku bit, kakvu je podržavala teorija fotografije i likovne umjetnosti uopće.

To je razlog zašto su mnoge crno-bijele fotografije Slavke Pavić antologijske, postajući simboli vremena, neka vrsta ključeva razumijevanja stavova i promjena koje su se zbivale tijekom godina: neorealizam, subjektivna (moderna) fotografija, minimalizam, foto-film, postmoderni dualizam, istraživanja fotografskog jezika (nadrealizam, instalacija, fantastika, dosjetka). Slavka Pavić ne posustaje ni u novomilenijskom vremenu, u doba digitalne fotografije. Odlazi na različita kulturna događanja i postaje kroničar, fotodokumentira prisutne ljude. Traži zanimljiva lica, markantne crte, ili bilježi poznate osobe, celebriti. Ne obrađuje fotografiju računalno dalje, kao što to rade drugi; ona ju ostavlja kao sirovu bilješku. Slavka Pavić zadovoljava se prvim klikom, ne teži perfekciji koju nuđa računalna dorada, njezina je misija dokumentirati ljude, zatećeno stanje, u ambijentu i rasvjeti koja se nuđa, sa znalačkim ili nespretnim poziranjem odabranog modela ili skupine. Svejedno. Tu se Slavka Pavić približila likovnim umjetnicima koji su kolor fotografiju, od pojave prvih Polaroida i kasnije doživljavali i doživljavaju kao vremenski zapis. Kao samozadovoljavajuću činjenicu.