Svakodnevno resetiranje


Thomas Jefferson, treći predsjednik SAD-a, početkom 19. stoljeća poručio je: Ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas. Gotovo 120 godina kasnije, davne 1939., južnjačka ljepotica Scarlett O’Hara odrješito mu je proturječila:  After all, tomorrow is another day! Iliti: Nakon svega, sutra je novi dan. Baš tako je rekla Scarlett, koju je utjelovila prelijepa Vivian Leigh

To su samo dvije poruke koje nam ponekad zazvone u mislima. Jedna je izreka, rekli bismo, radoholičara, druga je iz nezaboravnog filmskog klasika Prohujalo s vihorom ili Zameo ih vjetar… 

Kako se, dakle, postaviti, kojoj se poruci prikloniti? Jer nije uvijek sve onako kako nam se čini. Mogli bismo već danas puknuti na radnome mjestu, na dovršetku nekog projekta, zbog nagomilanih privatnih poslova, zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti… A mogli bismo jednostavno reći – zašto ne bismo ostavili nešto i za sutra? Ali to pitanje ima i potpitanje: Postoji li uopće sutra? Riskiramo li odgađanjem previše? Jer samo smo danas gospodari vremena i prostora. Samo ovoga trenutka. A i to je pitanje. Jesmo li samo puppet on a string, kao u pjesmi? Iako se konci ne vide. 

I tako sad već imamo puno nepoznanica, a samo jedno važno pitanje: Možete li danas sve završiti, obaviti sve što ste zamislili da biste bili sasvim zadovoljni, spokojni, što bi vas usrećilo? Možete li navečer uz reprizu reprize neke serije reći: Danas sam imao uspješan dan… A je li ipak nešto ostalo, neki sitan poslić, obveza, sitnica koju ste smetnuli s uma ili odgodili jer niste stigli, jer dan ima samo 24 sata? Prisjetite se… Jeste? Nakon cjelodnevne jurnjave, kuća-posao- kuća, nešto vam je ostalo izvan djelokruga? Nemoguće…!? Nemate li rokovnik kao podsjetnik, pokušajte se prisjetiti što ste sve ove godine već prebacili preko leđa, koliko samo jurnjave, živciranja, stresova, strahova, privatnih problema i obveza koje ste rješavali. Globalne ionako možemo samo gledati iz nekog reda daleko od velikoga svjetskog filmskog platna… 

Ali nema mjesta očajavanju. Jer jedna je činjenica nepobitna. I s tim se trebate pomiriti. Nikada nećete stići sve. Nikada nećete posjetiti sve svjetske destinacije koje se nude na bookingu, nikada nećete pogledati sve filmove s top-lista, pročitati sve knjige nobelovaca, nikada nećete zagrliti sve one koje biste željeli, čestitati rođendane svima kojima biste trebali, poželjeti sretne Nove godine svima onima kojima je sreća potrebna… Uvijek će nešto ostati nedovršeno. Čak ni sve fotografije neće naći svoje mjesto u obiteljskom albumu. 

Svi to znamo, samo ne želimo to osvijestiti. I zato treba stati, jer ćemo puknuti, izgorjeti, doživjet ćemo burnout bilo koje vrste, na poslu ili kod kuće. Kako bi rekli nogometaši, treba znati stati na loptu. U sportu o time-outu odlučuju treneri. A u našim životima, izvan sportskih terena, u našoj jedinoj utakmici, mi moramo znati kada treba zastati, mi trebamo osjetiti kada je dosta, kada je vrijeme za predah, odmor. Kraći ili dulji. Prema potrebi, mogućnostima, osobnim prilikama. Informatičkim bismo rječnikom rekli – trebamo se resetirati. Svakodnevno. Po izboru: šetnjom, kavicom, dobrom knjigom, filmom, u zanimljivu društvu… lješkarenjem ili plandovanjem, kao što je zapisao Ivan Bunić Vučić.

A i stari mudri Latini imali su popularnu izreku – Festina lente! (Žuri polako!) Znali su da povremeno treba odahnuti. Reći ćete, pa svejedno su umrli. 

Ali ova uzrečica lijepo zvuči i na njemačkome – Eile mit Weile! Nijemci nisu…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.