U laži su noge sve duže…


„Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj koji misli da je sve što pročita istina.“ – napisao je davno književni nobelovac Ivo Andrić. Međutim, ta njegova tvrdnja čini se posebno aktualnom danas kad imamo inflaciju informacija, vijesti, novina, portala, knjiga… Svi nam pokušavaju prodati svoju istinu, svoj pogled na svijet i svoje vrijednosti. I uvjeriti nas da je to jedini ispravan put. A pritom sve je manje onih koji žele slušati druge i uvažavati njihovo mišljenje. 

Novi mediji i društvene mreže omogućile su svakome da javno obznani što misli i zna, te se izbori za pozornost, što je nekada bila privilegija uskog kruga ljudi. Međutim, to što danas lakše dolazimo do publike ne znači i da smo postali pametniji. „Mudar čovjek govori jer ima nešto za reći, dok budala govori jer želi nešto reći.“ – tvrdio je mudri Platon. Doduše, nekada je takvima koji su željeli nešto reći, a objektivno nisu imali što ili su svojim govorom trovali prostor oko sebe bila dostupna tek kakva birtija gdje su tražili svoju publiku, a danas su im, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, na raspolaganju milijuni okupljeni oko televizije, društvenih mreža ili internetskih portala. ‘Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju isto pravo na riječ kao i neki nobelovac. Radi se o invaziji imbecila.’ – lijepo je napisao slavni Umberto Eco. 

Tumači društvene zbilje tako postaju i oni pismeni, i manje pismeni, dobronamjerni i zlonamjerni, oni koji uistinu imaju sto reći, i oni kojima bi bilo mudrije da šute. Običnom čovjeku je zato vrlo teško razlučiti u tom komunikacijskom kaosu što je vrijedno, a što nije, što se uistinu dogodilo, a što je samo medijski privid, tko je stvarno loš, a koga su uspjeli okarakterizirati lošim bez obzira na njegovo pravo lice, po čemu se ravnati, a što zanemariti, kome vjerovati, a koga se kloniti… 

Zavirujete li na društvene mreže ili anonimne komentare ispod članaka na Internetu, svaki put ostanemo šokirani koliko se ondje nalazi mržnje, ljubomore, vrijeđanja, omalovažavanja svih onih koji misle ili se ponašaju drugačije, te neistina i podvala. Ono što objavljujemo govori o nama i čini naš trag u javnom forumu, makar se skrivali iza lažnih profila ili imena. A ono što čitamo, svjesno ili nesvjesno utječe na nas i naše poglede na svijet. Pa kad takav način komunikacije postane masovna praksa onda se uistinu trebamo zamisliti nad psihološkim profilom i zdravljem našeg društva. 

A kako stvari pomalo izmiču kontroli svjedoči činjenica da je takav komunikacijski stil uspješno zaživio čak u dijelu javnih medija i političkih institucija, koji sve više poprimaju jezik ulice. Jasno, i sami mediji su uvelike pridonijeli srozavanju razine javne komunikacije budući da nam je medijska scena protekla dva desetljeća obilježena padom razine profesionalnosti,  objektivnosti i etičnosti. Svjedočili smo neistinitom izvještavanju, bujanju anonimnih izvora, prikazivanju samo jedne strane, manipuliranju činjenicama, narušavanjima temeljnih prava čovjeka, propagandnim sadržajima, porastu senzacionalizma i komercijalizacije te podgrijavanjem prakse da baš svatko može biti novinar i tako oblikovati javno mnijenje. Nažalost, sloboda izražavanja pretvorena je u zloporabu medija, a čovjek i njegovo dostojanstvo su postali prilično nebitni! 

Isus Krist nas je lijepo učio kako ne smijemo iznositi lažna svjedočanstva na bližnjega svoga. Mnogim starim narodima, koji čak nisu bili upoznali kršćanstvo, to je također bilo jedno od prirodnih etičkih načela. Primjerice, američki Indijanci su govorili – poštujte mišljenje drugih, njihove želje i riječi, nikada ne govorite loše o drugima, negativne misli stvaraju bolest uma, tijela i duha… A naše društvo, stoljećima kasnije, kao da je zaboravilo komunicirati, unatoč cjelokupnom napretku i komunikacijskim tehnologijama, kao da ne znamo više uvažavati mišljenje drugih i kao da nam je istina postala jeftina roba za trgovanje. A čovjek nam je, umjesto brat, postao konkurencija, prepreka, sredstvo, roba pa i vuk. Nažalost svjedočimo krizi dijaloga, jalu i ogovaranju na svakome koraku… „Ako netko ne misli poput mene, neka se makne iz mog života, neka se izbriše s liste mojih virtualnih prijatelja…“. Baš takve poruke svakodnevno vidimo po društvenim mrežama.  Kao da smo mi jedini u pravu i kao da je naš pogled na svijet jedini ispravan. A ima i onih koji misle da će se uzdići ponižavajući druge, pa onda ne štede ni riječi, ni epiteta kako bi druge prikazali u što gorem svjetlu. 

Netko od prijatelja mi je svojedobno poslao jednu zanimljivu priču o filozofu Sokratu. Nisam uspio doznati tko je autor i ne znam koliko je istinita, ali je itekako poučna. “Kako je Sokrat slovio za mudraca, jednog dana ga potraži neki čovjek i reče: ”Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”. “Trenutak”, odgovori Sokrat, ”prije nego što mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?”. ”Tri sita?” “Da”, odgovori Sokrat, ”prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?” ”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”“Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovno: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?” “Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.” “Dakle”, nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?” ”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.” ”Dakle”, zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš ispričati nije istina, ni dobro, ni korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”

Uistinu pazimo li što čitamo, što pišemo i što govorimo o ljudima koje poznajemo ili koje uopće ne poznajemo? Je li sve to istinito, dobro i korisno? Kad otvaramo internetske portale, koji nas privlače atraktivnim i često pretjeranim naslovima, kako bi im „klikajući“ podizali čitanost i zaradu, zapitajmo se – ne koliko imaju klikova, nego vjerujem li onome što je objavljeno? Ulijeva li mi povjerenje autor?  Kakva su moja ranija iskustva s tim portalom? Smatram li važnim i relevantnim ono što je objavljeno? Je li korisno ono što je objavljeno? Jesam li to već negdje vidio ili je izvorna informacija? Je li informacija napisana profesionalno, pošteno i uravnoteženo? Mogu li im stvarno vjerovati ili ću još negdje provjeriti te činjenice? Ono što čitamo i gledamo također nas određuje i utječe na naš identitet. Zato imamo pravo biti kritični i visoko postavljati svoje kriterije. Nekada su naši pređi govorili kako su u laži kratke noge, a danas nažalost – zahvaljujući svim tehnološkim i komunikacijskim sredstvima – postaju sve duže. No, nemojmo mi biti dio tog lanca.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.