Mirisi Zagreba

Mirisi Zagreba

Kopati po sjećanjima nekad nije lako niti jednostavno, ali sjećanja su dokaz da smo postojali, da jesmo i da saznamo kakvi ćemo biti.

Očima možemo puno toga vidjeti, ali ono što smo omirisali, ostaje nekako duboko urezano u pamćenje.

Prvi miris kojeg jasno pamtim je miris našeg tavana u kući. Bilo je tu svega, poneka kobasica, puno raznih stvari, friško oprani veš, četiri krovna prozora, koji su mi uvijek bili interesantni i nekako tajnoviti, drugačiji.

Otvarali su pogled na zvjezdano nebo i pisali najljepšu dječju bajku.

Naš vrt je bil neka vrsta prirodne oaze. Trešnja, višnja pa žuta trešnja, jabuke, lešnjak, borovi, livada. Mogel sam potpuno neometano uživati u smjeni godišnjih doba, nosom upijajući sve te promjene, koje su me svakodnevno upozoravale da vrijeme prolazi i ne zastajkuje. Mirisal sam godišnja doba u Zagrebu, kao onaj pas iz Tom i Jerry-a kad trči za šniclom.

Kako bi se približavala zima, mirisi bi se polako zavlekli u kuću , a vrt je počel lagano mirisati na zimu.

Tome bi uvijek znala pridonijeti susjeda, koja se grijala na drva te pilari, koji bi došli spiliti drva. Zvuk pile, a zatim miris friško ispiljenih drva bil je znak da je zima pred vratima.

Miris svijeća za Sisvete, vrućih kestena na ulazu u Mirogoj, toplina koju bi osećal obasjan u onom polumraku tisućama svijeća i stiskajući topli škarnicl s kestenima, bila je vječno zapečaćena slika Mirogoja u mojoj glavi.

Božić i Nova Godina, vrijeme veselja, obilja, prabakinog i sestrinog rođendana, za mene je mirisalo na Božićnu jelku. Setim se tate, kako bi nosil tu jelku i jedva se nazirao iza nje. Kasnije mama leži na podu, pa stoji, pa se penje i tako dok jelka nije bila potpuno okićena.

Miris Tuškanačke šume i miris Cmroka te prekrasne livade dva su posebna mirisa, koja su za mene označavala kvart. Šetali bi šumom, gurali nogama velike hrpe lišća u jesen.

Tu mješavina vlage i zemlje, koju bi otvarale naše cipele gurajući to lišće, još danas mi je u nosnicama, ma kao da je sada osjetim. Cmrok je posebna priča, lijep u svako doba godine. Znači znao bi satima sediti na klupi i buljiti u zeleno, upijajući sve mirise koji su mi se sami nudili, kao najljepše ženske svijeta pozivajući me na bal. 

Znao sam i leći na travu, raširiti ruke i noge, buljiti u plavo nebo i da me netko u tom trenutku pital di si, rekel bi mu u mom svemiru.

Miris cvijeća na Cvjetnom trgu, našem Cvjetnjaku, bil je čaroban. Znači, znali bi sediti na kavi, kao da smo bili u nekoj parfumeriji cvijeće je odašiljalo svu svoju paletu mirisa i činilo ambijent kakav samo Zagreb ima. Doslovce je ispadalo da par stotina ljudi pije kavu u cvjećarni.

Najvažniji miris od svih bil je miris ljubavi. Velite da ljubav nema svoj miris. E, pa ima i to ne jedan nego tisuću mirisa. Miris friško pečenoga kruha u pekari na Britancu pomiješan s mirisom parfema stare gospođe, koja čeka ispred mene u redu, miris svježe opranih ulica rano ujutro umivenog grada, miris onog starog grijanja u tramvajima, stotine mirisa Tkalče i Dolca, miris parketa u ledenoj dvorani Doma sportova dok Cibona istrčava predvođena Draženom, miris užarene Ilice ljeti, miris Maksimira i Sljemena i njihovih stoljetnih šuma, miris pereca na ulazu u Oktogon i još tisuće i tisuće mirisa što su tekli Zagrebom stvarajući jedan jedinstveni, što se zove ljubav.

Da Zagreb je mirisal na ljubav!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp