Kristijan Vujičić – Svijet ili život?


Kristijan Vujičić rođen je 1973. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i osvrte u više domaćih časopisa/portala za kulturu i dnevnih listova. Već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Gotovo dva desetljeća radio je kao urednik u Nakladi Ljevak, a posljednjih godina predaje u zagrebačkim gimnazijama filozofiju i etiku. Dobio je niz nagrada – 2017. godine primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču “Zid mora pasti”, a 2020. godine nagrađen je na tri različita natječaja za kratku priču (Književni petak, GK Samobor i Muzej anđela). Dvaput je dobio Nagradu Kiklop: 2006. godine za roman Welcome to Croatia i 2014. godine za urednika godine. Objavio je romane Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča (2006.), Gospodin Bezimeni (2007.), Udruženje za mravlje igre (2009.), Ponavljanje: zaigranost proljeća i života (2012.), Knjiga izlazaka: Izvještaj Odjela za ćudoređe (2015.) i Kad su padali zidovi (2019.). Aktivan je i na Hrvatskom radiju: u emisiji „Kutija slova“ (u rubrici „Knjigonaut“) jednom mjesečno daje osvrte na kvalitetne publicističke i znanstvene knjige, a za emisiju „Duhovna misao“ već godinama piše kratke filozofsko-religijske tekstove.

 

  • Dragi Kristijane, pisanje je tvoj život. Kada si otkrio ljubav prema pisanju?

Ljubav prema pisanju otkrio sam davno, još dok sam bio dijete. Isprva je u mojem slučaju bilo i ostalo čitanje, a onda se na to nadovezalo pisanje. Prvo sam kao dječak zapisivao neke priče kako bih ih čitao sestri, poslije su na red došle pjesme, školski natječaji i mladenački izričaji. Ipak, s vremenom je prevagnula moja fasciniranost „velikim“ naracijama, pripovijetkama i romanima, pa sam u svojim dvadesetima i u ranim tridesetim godinama počeo pisati dulje forme u obliku priča i romana. Ljubav prema pisanju sam, dakle, otkrio kroz ljubav prema čitanju knjiga za djecu i mlade, a poslije razvijao čitanjem poezije, te književnih i filozofskih klasika.

  • Za koje tvoje književno djelo si posebno vezan i na njega ponosan i zbog čega?

Posljednje napisano i objavljeno djelo mi gotovo uvijek ostaje u najboljem pamćenju, tj. najviše se uz njega vežem. Stoga je ovdje riječ o knjizi „Kad su padali zidovi“ koja je objavljena krajem 2019. u Frakturi. Napisao sam djelo koje sam promišljao već godinama – moj pogled na odrastanje u „vremenu nevremena“, kako volim reći – jednu zagrebačku priču, koja je opet i opća, s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Knjiga je dobila odlične kritike, a čitatelji mi se, osim iz Zagreba, javljaju iz različitih krajeva Hrvatske – iz Zadra, Karlovca, Osijeka, Varaždina itd. – i govore kako razumiju o čemu sam pisao, da su plakali i smijali se istodobno, i da danima nakon što su roman pročitali razmišljaju o njemu. Ponosan sam pritom na činjenicu da sam jednu (subjektivnu) obiteljsku priču koja je isprepletena s (objektivnim) povijesnim događajima – kao što su pad Berlinskoga zida 1989. i uništenje Vukovara 1991. – ispričao na univerzalan način, tako da se s njom mogu poistovjetiti ljudi koji pripadaju različitim generacijama bez obzira na to žive li u Zagrebu ili negdje drugdje.

  • Ljude obično zanima kako izgleda tipičan radni dan jednog pisca. Možeš li nam u skladu s tim opisati jedan svoj dan?

Ne mogu reći kako bi izgledao moj tipičan spisateljski dan, jer se svaki dan razlikuje. Većina nas koji pišemo u Hrvatskoj, obavljamo neke poslove kako bismo mogli preživjeti, a pisanje nam je hobi. U mojem slučaju pisanje je velika strast, ali i potreba pa uz svakodnevni posao – prije sam godinama bio urednik u nakladničkoj kući, a trenutačno radim u jednoj gimnaziji kao profesor filozofije – nalazim  male dnevne ili tjedne trenutke, tzv. vremenske procjepe u kojima zapisujem ono što sam prethodnih dana ili sati zamislio. Ustajem rano, dakle, odlazim na posao, čitam u tramvaju ili „promatram“ ljude i nakon što završi moj radni dan, vraćam se kući, družim s obitelji, pripremam za sutrašnja predavanja i navečer uhvatim malo vremena i za pisanje. Lakše je ako je riječ o kratkoj priči – tada je završetak bliži i jasniji – ali ako je riječ o pisanju romana, tada moj stvaralački proces traje nekoliko godina: prvo smišljam ideju, pa radim nacrt, propitujem „karakterni luk“ svojih likova i potom krećem s dugotrajnim pisanjem. Stoga i objavljujem romane u razmaku od tri ili četiri godine. Ukratko, uživam u tom procesu nastajanja književnoga djela i osjećam da me ono u svakom pogledu… oslobađa, upotpunjuje… i smiruje.

  • Osim što si poznati književnik i urednik djelovao si i u odnosima s javnošću pa me zanima kako si se snašao u tom području?

Iskreno, moje djelovanje u odnosima s javnošću bilo je vezano isključivo za knjigu i teme vezane uz kulturu, književnost, filozofiju i duhovnost. Gostovao sam pritom u stotinjak televizijskih i radijskih emisija u kojima sam predstavljao knjige izdavačke kuće Naklade Ljevak ili razgovarao o nekim zanimljivim temama. Ostvario sam i suradnju s brojnim ministarstvima kulture i fondovima za poticanje književnoga prevođenja u mnogim europskim zemljama te upoznao mnoštvo znanstvenika, književnika, novinara i kulturnih radnika… Sve u svemu, jedno dobro i kvalitetno životno i poslovno iskustvo.

  • Mnoge domaće i svjetske autore uspješno si približio široj domaćoj čitateljskoj publici. Koji su po tebi najbolji alati za približavanje književnih djela ljudima?

Istina je, uređivao sam nekoliko biblioteka i u svima sam nastojao, bez obzira na to je li riječ o suvremenoj filozofiji / teoriji ili književnosti, predstaviti značajna domaća i svjetska imena. U biblioteci Bookmarker sam tako objavio, među ostalima, autore kao što su Terry Eagleton, Alain Badiou, Jacques Rancière, Slavoj Žižek, Nadežda Čačinovič, Srećko Horvat, Noam Chomsky, Ece Temelkuran i mnogi drugi. A vezano za prijevodnu literaturu izdvojio bih nekoliko meni dragih autora: nobelovce Olgu Tokarczuk i Darija Foa, kao i Portugalca Afonsa Cruza, čija sam djela odabrao i uredio te omogućio hrvatskim čitateljima da uživaju u njima… Mislim da je važno biti iskren i pošten u svojem radu: ako vjeruješ da su autori i knjige koje želiš objaviti kvalitetni – naći će se i dovoljno čitatelja. Pritom je vrlo važno omogućiti čitateljskoj publici susret uživo s autori(ca)ma u našim knjižnicama i knjižarama. Zahvaljujući, među ostalima, festivalima kao što su Europea i ZBF (koje organizira izdavačka kuća u kojoj sam radio), odnosno Festival svjetske književnosti (koji organizira Fraktura), vodio sam zanimljive razgovore i rasprave s književnicima i teoretičarima kao što su, među ostalima, Cruz, Temelkuran, Eilenberger i Eagleton.

  • Višestruko si nagrađivani autor. Koje su ti književne nagrade najdraže i zašto? I koliko ti kao autoru znače nagrade?

Nagrade su jedan pisani trag što autor ostavlja iza sebe koji označava da je na neki način zamijećen, ali nikako najvažniji trag… Skupilo se dosad u mojem slučaju šest književnih nagrada. Ove godine sam dobio čak tri nagrade za kratku priču, od čega su dvije ostvarene na anonimnim natječajima, što me posebno raduje… Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer su mi sve nagrade podjednako drage, ali ako baš moram, onda bih ipak izdvojio dvije (odnosno tri): 1. nagradu Večernjega lista „Ranko Marinković“ za kratku priču „Zid mora pasti“ koju sam u velikoj konkurenciji – između gotovo tisuću afirmiranih i neafirmiranih autora – dobio 2017. godine i Nagradu Kiklop koju sam na pulskom Sajmu knjiga primio dvaput (za roman „Welcome to Croatia“ 2006. i za urednika godine 2014.). I nagrada je, kao i susret s čitateljem, nastavak (imaginarne) komunikacije koju autor započinje u intimi vlastitog uma i srca, tj. svoje sobe. Vesele me nagrade, naravno, ali… one nisu razlog zbog kojega pišem i stvaram… A pišem zato što u tome uživam i zbog toga što ne mogu ne pisati.

  • Filozofija je danas nedovoljno zastupljena u medijima. Kako gledaš na to i postoji li način da se ljude zaintrigira za filozofiju?

Filozofija nas uči kako bismo trebali živjeti i šteta je što nije više zastupljena u medijima. Moja je velika strast, ako tako mogu reći, primjena filozofskih ideja i etičkih promišljanja u svakodnevnom životu. Takvo što pokušavam činiti kako na svojem poslu tako i u običnim životnim situacijama… Važno je pokazati ljudima da kritičko i logičko promišljanje nisu nikakav bauk, već temeljno filozofsko i ljudsko oruđe za donošenje kvalitetnih odluka i razlikovanje dobrog od lošeg zaključivanja. Ove godine u suradnji s CeKaPe-om osmislio sam novu radionicu pod nazivom „Filozofija za svakodnevni život“ namijenjenu polaznicima koji nisu diplomirali filozofiju, a zanima ih razgovor i promišljanje tema kao što su, primjerice, prijateljstvo, ljubav i usamljenost, rad i dokolica, potraga za srećom – i što su o tome rekli ili zapisali filozofi poput Aristotela, Kanta ili Camusa… Filozofska i moralno-etička pitanja nisu samo „mrtva“ slova na papiru, već nešto puno više, dublje i, na kraju krajeva, životnije.

  • Kako ti svoje učenike uspijevaš zainteresirati za filozofiju i etiku i učiniti im te predmete dostupnijima te koliko ti nove tehnologije u tome pomažu?

Upravo takvim, smislenim pristupom pokušavam i svojim učenicima pokazati zašto je filozofsko propitivanje smisla života bitno. Budući da je riječ o mladim, umnim i otvorenim ljudima, nije mi teško zainteresirati ih. Dok predajem u učionici zamislim da se nalazim na atenskom trgu i kako poput Sokrata ili stoika dolazim među okupljene ljude – u ovome slučaju učenike – te im postavljam pitanja i moderiram žive rasprave o tome što je istina, zašto trebamo činiti dobro i biti suosjećajni, kakav bi odnos trebao biti između etike i politike ili što bi značila Ciceronova misao da je „život bez prijateljstva ništa“. Mogućnost da učenici javno izraze svoj argumentiran, kritički promišljen stav, kroz dijalog i uvažavanje drugoga za njih je velik izazov – u svijetu u kojem se nameću površni stavovi kao jedina „rješenja“ – i neprocjenjivo iskustvo koji s radošću prihvaćaju. Nove tehnologije mogu pomoći, ali u filozofsko-etičkom pristupu životu vraćamo se temeljima: razgovorom, učenjem i djelovanjem otkriti kako voditi kvalitetan, dobar život u zajednici ispunjen vrlinama i osobnim zadovoljstvom.

  • Novac je danas, nažalost, postao mjerilo svega, a sustav vrijednosti koji je zavladao vrlo je upitne kvalitete. Jaz između bogatih i siromašnih sve je veći, a neizvjesnost boravka u tzv. sredini sve jača. Što misliš o tome?

Meni je novac samo sredstvo i nisam navezan na materijalno bogatstvo. Cilj mojega djelovanja je drugi čovjek. Jaz između bogatih i siromašnih svakako postoji i svakim je danom sve veći… Moramo na trenutak zastati i pitati se što nam u životu uistinu treba. Možemo li pomoći drugima? Možda ne možemo pomoći mnogima, već samo jednoj osobi, primjerice bakici koja skuplja boce jer ne može preživjeti od svoje skromne mirovine… I to je puno! Rijetki danas spominju važnost razvijanja vrlina poput ljubavi, poštovanja, pravednosti i suosjećajnosti – koje bi trebale biti temelj zdravih društava – a sve više pojedinaca, političara i financijskih moćnika, propagira sasvim drukčiji spektar (kvazi)vrijednosti kao što su mržnja, nepoštovanje, nejednakost i egoizam. Običan, tzv. mali čovjek treba se boriti protiv takvih ne-vrijednosti i vježbati vrline: voljeti sebe i svoje bližnje, voditi dijalog sa svojim neistomišljenicima, pomoći susjedu u nevolji, biti pravedan prema svojim zaposlenicima itd. Kad bi većina ljudi promišljala vrijednosti na ovaj način, svijet bi bio drukčije mjesto. Ali pritom zaboravljamo jedno pitanje: nudi li nam zapravo svijet ikada ono što želimo? Umjesto odgovora citirat ću Isusa koji u Evanđelju po Mateju kaže: „Što koristi čovjeku ako dobije svijet, a izgubi svoj život?“

  • Kako bi se ti osvrnuo na teme koje prevladavaju u mainstream medijima te kako one korespondiraju s temama koje prevladavaju u suvremenoj književnosti?

U mainstream medijima, čast izuzecima, nameću se dnevnopolitčke teme, tj. jedan površniji oblik promišljanja stvarnosti. Književnost, kao i filozofija uostalom, trebala bi biti znatiželjna, provocirajuća i propitujuća – (p)ostati neka vrsta korektiva koja zalazi duboko pod površinu… Sve je teže danas naići na tekstove kakve je, primjerice, svojedobno pisao Veselko Tenžera u Vjesniku  i drugdje, koji je – iako je tematizirao našu svakodnevicu – postavljao duboka i važna pitanja nad kojima se čitatelj mogao zamisliti. I u naše doba, naravno, postoje autori koji u novinama ili na portalima pišu slične tekstove, ali ima ih, nažalost, sve manje… 

  • Koliki je utjecaj medija na opću kulturu i društvo općenito i kakvo društvo današnji mediji po tvom sudu žele formirati?

Postoji obostran utjecaj koji se događa između medija, s jedne strane, i (opće) kulture i društva, s druge strane. U današnjem „umreženom“ društvu digitalna i informatička pismenost postaju temeljnim kompetencijama, a moralna i etička prosudba čovjekova djelovanja u tom medijsko-virtualnom svijetu i te kako važne vještine. Ne znam kakvu kulturu i društvo mediji žele formirati, ali znam kakvo bismo društvo trebali graditi… društvo odgovornih, solidarnih i mislećih pojedinaca koji vježbaju vrline, a otvoreni su za međusobnu suradnju i dijalog.

  • Kojom se tematikom ti najviše okupiraš kao autor? Što te najviše inspirira?

Najviše me u pisanju zaokupljaju čovjek i svakodnevni život, njihova isprepletenost i zajednička ljepota i smisao, usponi i padovi, radosti i tuge, kao i odnos prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i ponavljanja. Pritom sam zaigran autor, svojevrsni „homo ludens“, pa prožimanjem različitih, najčešće književnih, filozofskih, religijskih i popkulturnih intertekstualnih aluzija, pretvaram priču o jednom čovjeku ili obitelji u dublje promišljanje o tome koliko je krhko naše sjećanje, odnosno ljudsko postojanje općenito.

  • Koje je tvoje sljedeće književno djelo koje pripremaš na radost tvojih čitatelja?

U novom romanu, koji sam nedavno počeo pisati, kroz odnos jedne zagrebačke obitelji – oca, profesora emeritusa sa zagrebačkog sveučilišta, njegova sina, propaloga doktora književnosti i kćeri, koja je cijenjena psihologinja – propitujem što čovjeka čini potpunim… Ljubav, sloboda, vjera, putovanja, odnosi, uspomene ili pomalo od svega toga protkano krhotinama sjećanja? Uspomene nas, istina, vraćaju u prošlost, ali istodobno nas, na poseban način, i tjeraju naprijed. To je tema koja me zaokuplja, i u ovom djelu joj se vraćam. Prizivajući sjećanje, mi postajemo svojevrsni „arheolozi“: kopamo i tražimo, razgrađujemo i čistimo slike od nakupljene „prašine“ naknadnih pameti i (pri)povijesti koje su se nataložile u davnim događajima, ali da bismo te slike ponovno oblikovali, moramo pomalo biti i „arhitekti“ ponavljanja što povezuju zaboravljene slojeve gradeći ih u ono što smo danas… Smislio sam i naslov romana, koji se mojim poznanicima jako sviđa, ali neka zasad ostane tajna. Moj proces pisanja je započeo, i ako sve bude kako treba, za nekoliko godina urodit će novim plodom – u kojem će čitatelji moći uživati, rastužiti se i nasmijati istodobno.

  • Za kraj našeg razgovora, reci nam koja je misao s kojom počinješ i završavaš dan?

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.