Zamislimo obično ulično jutro: na putu do malog dućana prođem uvijek pored išarane, napuštene telefonske govornice. Nalik je komunikacijskom grobu. Nikoga u njoj tijelom i vijestima nema godinama. Nema nikoga da uđe, okrene svima leđa i suhe usne prisloni na onu izgrebanu ružičastu slušalicu, kaže ej halo, di si… Ili volim te. Ili bilo što, da, tata, mama je izašla iz bolnice. Je, brat se prestao klošariti, ali se sad upisao u neku sumnjivu stranku. 

E, frende, ziher će na iduću Roš Hašanu bit’ smak svijeta, pogledaj vijesti. Posudiš sto kuna? Znaš, ujna, uplatila sam loto, sanjala sam brojeve. Ne, mama, nisam ništa jela osim kave, ali dođem na ručak. Seko, kupila sam ti najljepše ljiljane, a trešnje vrijede više od tebe i mene, ono 40 kuna. Buraz, upisala sam vozački. Kaj? Tu-tu-tu. Nema više kuna na kartici. Klik.

Ali ne moraš izaći. Moglo bi se čak od cijeloga svijeta skloniti u govornici. Živjeti u njoj. Iako u njoj nema nikakve očite utrobne, materinske ljepote. Ničega, osim plastičnog oblog zaklona i unutra crni biser – nježna apsurdnost pokvarenog, zastarjelog aparata. I zaklon od prenasilne kiše, i pogleda dokonih ljudi. I ovih novih parazita, sitnih telefonskih ogovaraonica, mobitela.

O, Bože, kako bih voljela zaći duboko u telefonsku govornicu! Kilometrima duboko u tu spilju, iza žice, u njenu plastičnu utrobu.

To je portal. Treba hrabro zaći u tajnu bit veze sa svima prije nas iza zaboravljene, išarane govornice i postati staromodnom pustolovkom! Bez GPS-a. Ali se ne usuđujem. Strah me slobode biti bezvremen nitko…