U Galeriji grada Krapine otvorena je izložba crteža, grafika i tapiserija Dore Kovačević. Umjetnica je izvukla duboko iz sjećanja ljubav prema ručnom radu koje su njegovale bake i prabake, ljubav prema cvjetnim motivima i originalnim ornamentima vrtne provenijencije. Zadivljena prošlošću, ženskom spretnošću, maštovitošću i strpljenjem, kao i postojećom prirodom istodobno, tim najvećim magom u liječenju tjeskobe i poticanju životne snage, Dora Kovačević se prepustila igri linija, šara, figura. Počela je plesti vlastito tkanje, splet ikona i osjećaja. Otvorila je nove izvore mašti koja navire čas iz sjećanja, čas iz radosne spoznaje trajanja.
Crtež, grafika, kolaž, tapiserija tehnike su kojima umjetnica stvara svoj bogati imaginarni rajski vrt, u kojem se uz lišće, cvijeće i granje, nađu mravi i razne bube. Sve to vrvi u toplini pogleda, u taktilnosti magije, u preplitanju iluzija i stvarnih prostornih dimenzija, u igrama ploha i reljefa, boja i neboja.
Možemo cijeli ciklus promatrati i s kiparske strane. Dora Kovačević već se dugo bavi problemima i efektima svjetla i sjene u plitkim i reduciranim pomacima, da bi potom tu igru obogatila, pojačala i ubrzala olakšavanjem plošnog volumena i stvaranjem perforacija. Upravo su te negacije prostora, preuzele dominaciju nad radovima te se umjesto klasičnog ispupčenog reljefa zbiva njegova praznina. Tako olakšane površine, razigrane su upravo u svojoj suprotnosti, u sjenama, u procjepima, u oblicima, koji asociraju na čipku, na nešto mekano i ugodno, na ornamente koji ne moraju značiti ništa, a opet lako ih poistovjetimo s treperenjem lišća i cvijeća na suncu i vjetru koji im oduzima stabilnu formu. To su radovi koji su prethodili najnovijem ciklusu rajskog, mediteranskog ili zagorskog vrta, svejedno. Sve se to vrti oko pohvale ruci, kako umjetničine, tako onih dalekih predaka, žena (ima ih i muškaraca zaljubljenih u tekstilni ručni rad, da se razumijemo!) koje su ostavile u nasljeđe znanje, vještinu i motive koji su se zbog svoje ljepote prepisivali stoljećima.
Dora Kovačević unosi u klasične tehnike suvremeni rukopis, svježu i vedru interpretaciju, kreativnu igru pletivosti, i visoko profilirani osjećaj za mjeru. U toj stvaralačkoj radosti nema granica i ograničenja, nema ovisnosti o minimaliziranju ili radikaliziranju oblika. Naprotiv, svi ti elementi likovne suzdržanosti koji su dio umjetničinih ranijih kiparskih ciklusa, ovdje su prisutni, ali ne kao stega, već kao raspjevana forma koju vodi sofisticirano oko i vješta ruka sadeći svoj vrt profinjenom florom i faunom, rafiniranim ritmom, elegantnog i suptilnog dojma, vrta koji je nadasve inovativan.
