Ovih dana između članaka o oboljelima od korone i ponekoj grdnji protiv Trumpa, koji put se spomene i sukob na Kavkazu koji traje već desetljećima. Sukobljene su strane Armenija i Azerbajdžan, a razlog je pokrajina Arcah poznatija kao Gorski Karabah i premda je lako povući paralele između ovdašnje i ondašnje situacije, naši mediji slabo haju za to.
Glavni grad Armenije u našem se tisku i priručnicima češće viđa kao Erevan pa se tako i izgovara premda se izvorno tako ne zove: …isti sastav kao u Erevanu (Večernji list, 20. 7. 2009., str. 42.), …prosvjedovalo je u Erevanu (Večernji list, 24. 2. 2008., str. 9.), …vojska na ulicama Erevana (Večernji list, 3. 3. 2008., str. 14.). Oblik Erevan duboko je ukorijenjen u našoj literaturi, čemu razlog mogu biti stariji oblici Erivan i Iravan, koji se nisu zadržali, zatim posrednički oblici te sama činjenica rijetke pojavnosti Jerevana u našem kulturnom okružju.
Slavenski jezici, uz neke iznimke, nemaju izvornih riječi koje počinju samoglasnicima A i E. Radi očuvanja takvog stanja, stranim riječima koje su počinjale tim samoglasnicima predmetalo se J- pa u hrvatskom postoje prejotirani oblici jarbol i jastog nastali od latinske riječi arbor „stablo“ i grčke ástakos „jastog“, kao i toponim Jadran, no od samoga početka pojava prejotacije nije u hrvatskom dosljedna dok je danas kod preuzimanja tuđica posve odsutna. Važnost prejotacije u ruskom vidljiva je po tome što u ruskoj azbuci postoje posebna slova za prejotirane samoglasnike, a posebna za neprejotirane. Prejotacija je prisutna i izvan sfere slavenskih jezika, primjerice u rumunjskom i tamilskom.
U našim medijima katkad izostaju prejotirani oblici kod ruskih toponima, kao što se vidi iz primjera u Ekaterinburgu (Jutarnji list, 5. 12. 2006., str. 64.), premda i u engleskom postoji u dvojnom obliku Ekaterinburg / Yekaterinburg, pa se može pretpostaviti da bi i u nazivima mjesta Ершов, Елец i Ельня u tisku izostala prejotacija umjesto da glase Jeršov, Jeljec i Jeljnja. Izostanak prejotacije u toponimiji vjerojatno nije posljedica njezina izostanka i kod stranih riječi, nego nepoznavanja pravila izvornog jezika, odnosno podvrgavanje pravilima posredničkog jezika i grafičkome dojmu.
Razumljive su kod prelaska riječi iz jezika u jezik prilagodbe svojstava, nepostojećih u ciljnome jeziku, pomoću približnih fonetskih vrijednosti, na primjer opisivanje fonema /ð/ fonemom /d/ i zapisivanje slovom D, ali nema potrebe za mijenjanjem svojstava koja su zajednička i polazišnom i ciljnome jeziku, a početna skupina /je/ postoji i u hrvatskom i u armenskom, dakle nema objašnjenja zašto se pretvara u /e/. Promjene su prihvatljive kod prozodije pa je radi lakšeg izgovora ustaljeno naglašavanje toponima Jerevan na prvome slogu umjesto, prema pravilima armenskoga, na zadnjem.
Armenski, kao i ruski, ima dva različita slova za početno E- kad se izgovara /je/ (rusko Е, armensko Ե, na primjer Екатеринбург, Եկատերինբուրգ) i kad se izgovara /e/ (rusko Э, armensko Է, na primjer Эстония, Էստոնիա). Iz armenskog i ruskog načina pisanja (Ереван, Երևան transliterirano je-r-ev-a-n) vidljivo je da Jerevan ima početno J iako se ono ne piše posebnim znakom. Neki jezici daju prednost neprejotiranom obliku, a neki dopuštaju oba oblika, kao engleski i francuski. I islandski ima posebno slovo É /je/, no ne služi se oblikom *Érevan nego Jerevan, kao i drugi skandinavski jezici, estonski i grčki (Γιερεβάν), dok se turkijski služe neprejotiranim oblikom. Skupinom JE- počinju i imena drugih armenskih gradova, kao što su Jegvard (Եղվարդ, Егвард), Jerash (Երասխ, Ерасх), Jelpin (Ելփին, Елпин) i Jeranos (Երանոս, Еранос). Jerash se može po rijeci nazvati i jednostavnijim oblikom Aras, no u nedostatku takvih analogija, prejotacija se treba očuvati, kao što se čuva u ruskom, na primjer u antroponimima Есенин i Ельцин i u toponimu Енисей koji su odveć uvriježeni da bi slijedili posredničke oblike i postali *Esenjin, *Eljcin ili *Enisej.
Usporedbe radi, oblik Erevan jednako je nepotpun kao kad bi Yellowstone ili Jerihon glasili *Ellowstone i *Erihon i jednako je netočan kao što bi bio i obrnut slučaj, na primjer *Jedžmiacin za armenski grad Էջմիածին (Edžmiacin) budući da je Jerevan prejotiran, a Edžmiacin nije. Prilagoditelj treba znati koji su toponimi prejotirani, a koji nisu, odnosno treba razlikovati Ե i Է i po tome se ravnati. Slično slovu Ե ե, koje se čita /je/ na početku riječi, a /e/ u sredini, ponaša se slovo Ո ո koje se na početku riječi čita /vo/, a u sredini /o/ pa bi, analogno s pretežnošću Erevana nad Jerevanom, kod toponima Ոսկեհատ (Voskehat) i Ոսկեվազ (Voskevaz), u skladu s pismom, a ne izgovorom, prevladali nepostojeći oblici *Oskehat i *Oskevaz. Prilagoditelj se kod nelatiničnog jezika treba služiti transliteracijom ili se treba držati fonetskog načela ili pak imati argumente za otklon.
Mogući su krivci za ovu dvojbu, odnosno uopće za pojavu oblika Erevan u hrvatskom, drugi jezici, konkretno ruski, turski, engleski i srpski. Hrvatski autori vjerojatno vide povezanost oblika Jerevan i Jermenija, odnosno vezu Jerevana s prejotiranim oblikom toponima Armenija, kakav se rabi u srpskome pa se obliku Erevan pribjegava u želji za odmakom od srpskog, no time se zanemaruje izvorna prejotacija i gubi se važna razlika između prejotiranih i neprejotiranih oblika.
