Gorka slatkorječivost


Kultura komuniciranja je dobra i poželjna, jer pomaže u izgradnji boljih društvenih odnosa. Svima nam to nedostaje. Svima nam nedostaju bolji odnosi s drugim ljudima. Odnosi nikada ne mogu biti dovoljno dobri. Smatram da uvijek mogu biti bolji. No, ovom prilikom ne želim govoriti o svim dobrim stranama iskrene ljudske kulture komuniciranja, već mi je želja osvrnuti se na situacije u kojima nas kultura nečijeg ophođenja može i te kako prevariti. Ništa ne mora biti onakvim kakvim se čini. 

Nedavno sam zajedno s mojom suprugom Elijom bio žrtva jednog takvog „kulturnog“ i „finog“ čovjeka koji se predstavio kao izvršitelj određenih građevinskih radova koje je bilo potrebno izvršiti u što skorijem roku. Do njega smo došli preko oglasa. Došao je do nas, bio pristojan i uljudan, predstavio se pod svojim punim imenom i prezimenom te nam svojim beskrajnim hvalospjevima i pričama besprijekorno prezentirao svoj rad i bogato iskustvo, prikazujući se u najboljem svjetlu. U komunikacijskom smislu bio je za svaku pohvalu i nismo niti trenutka dvojili oko njegova angažmana. Bili smo presretni što smo putem oglasa našli tako dobrog majstora. Zavarao nas je svojom pričom, svojom lažnom ljubaznošću i pristojnošću. Svečano je obećao izvršiti svoju uslugu u što skorijem roku i ljubazno nas zamolio da mu platimo predujam. Vjerujući kako se radi o dobrom i poštenom čovjeku, platili smo mu predujam u iznosu kojeg je tražio. Da, bili smo neoprezni i puni želje da što prije usluga koju trebamo bude izvršena.

Već pretpostavljate kako se nastavlja ova priča o kulturi komuniciranja s predumišljajem. Nakon toga nikada ga više nismo vidjeli. Zvao sam ga na mobitel, no već u startu mi je nažalost postalo jasno s kim imam posla. Uslijedile su njegove bezočne laži, jedna za drugom i jedna gluplja od druge. Na sve moje najljubaznije molbe da se konačno pojavi i počne s poslom, oglušio se, a kao opravdanje za svoj nedolazak i neizvršenje dogovorenih radova služio se najbanalnijim izgovorima koje nije vrijedno ni spominjati. I tako, od jednog sutra do drugog, to sutra u kojem bi on doista izvršio plaćenu mu uslugu nismo dočekali. 

Pogađate, kultura njegova komuniciranja nakon što nam je ukrao novce koje nam nikada neće vratiti, netragom je nestala zajedno s njim. Njegov podsmjeh kod svakog mojeg novog poziva bivao je sve veći i veći. Njegov glas i ton kojim mi se obraćao htio mi je reći – „Ne možeš mi ništa, ukrao sam ti lovu i idem sada brže-bolje dalje krasti druge ljude. Zašto me uopće zoveš, nemoj me ometati dok smišljam nove prijevare.“ Tako je zvučao.

S tolikim bezobrazlukom nisam se nikada u životu susreo. S takvim lopovom koji pod svojim imenom i prezimenom nekažnjeno potkrada ljude po gradu i na taj način prehranjuje sebe i svoju obitelj. Može ga biti sram. Ali, takve ljude nije sram, jer oni srama nemaju. Tko zna kolike su ljude ti „ljubazni ljudi“ prevarili prije nas i nakon nas, ali neće im ići na sreću niti jedna kuna koju su nam ukrali, to znam i u to sam siguran. Lopovluk nije i ne može biti ničiji način preživljavanja. Mi obični ljudi nismo krivi što je situacija teška. Većini ljudi je teško, ali svaku kunu treba pošteno zaraditi, a ne potkradati ljude. I, znam da nismo jedini. Takvi prevaranti mnogim ljudima svakodnevno uzimaju novce za radove koje nikada neće izvršiti. No, oteto može biti samo prokleto. U to sam apsolutno siguran. 

Zašto sam ovom prigodom napisao osvrt na ovaj nemili događaj? Zato što želim istaknuti da su lopovi očito vrlo često vješti komunikatori. Takva im komunikacija pomaže da što brže i bolje pokradu svoje žrtve. Zato, budimo oprezni sa slatkorječivim ljudima. Oni mogu biti vrlo opasni. Tepaju nam, daju nam nadimke, smješkaju nam se, puni su lijepih (ali lažnih) obećanja, svi su im dragi, puni su ljubavi prema svima. Kod njih hinjene ljubavi ima u izobilju. Proučili su govor tijela i drsko nas gledaju u oči, dok nam kradu kune iz džepova, želeći se na taj način prikazati iskrenima i vjerodostojnima. Svaki iskusni lopov očito jako dobro zna da izbjegavanje kontakta očima može ukazivati na laž, zato nas netremice gledaju izravno u oči dok s nama pričaju, jer silno žele steći naše povjerenje. Toliko su dragi i ljubazni da niti u snu ne bismo pomislili da se radi o okorjelim prevarantima. Ta ljubaznost traje sve do trenutka dok ne dođu do našeg novca. Tada netragom nestaju iz naših života i traže nove žrtve koje će prevariti i koje će bez imalo srama pokrasti. Bez krinke i maske. Sa svojim licem i pod svojim punim imenom i prezimenom. Ponosni što su tako uspješni lopovi. Uz obavezan i neizostavan smiješak kojim kao da žele reći – hvala Vam što ste nam poklonili svoje povjerenje, dođite nam opet

Slično je i ponašanje prosjaka koji slatkim riječima žele od nas izmamiti koji novčić, ali i trgovaca na štandovima i improviziranim uličnim trgovinama u siromašnim zemljama. Dozivaju svoje kupce najslađim riječima u želji da nešto nekome  prodaju. Svaki prolaznik im je brat. Svaka prolaznica sestra. Svaki čovjek im je hodajuća ljubav, zlato, milo… Svakoga blagoslivljaju. Lijepim riječima do uspjeha, rekli bismo. Slatkorječivošću do uspješne prodaje proizvoda i usluga. No, ti trgovci barem nešto prodaju, a prevaranti prodaju samo svoj lopovluk. Škola je to koja je skupa, ali vrlo poučna.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp