Sve što volim nije savršeno


Volim reklame. U njima je sve tako savršeno, ispeglano i uljepšano. Redovito me podsjete na to kakav bi mi život trebao biti. A nije. Niti će ikada biti. 

Gledam ovu mrlju na zidu već neko vrijeme. Sad već zaboravljam kako je nastala. Ali zato se sjećam stare sebe. Već bi bila pokrečila cijelu kuhinju ako treba, samo zbog jedne fleke. Danas, gledam ja nju, gleda ona mene. Tko će izdržati dulje? 

I nema nikakve veze što trenutačno živim kao podstanar. Točno u srcu znam kako bi bilo isto i da imam vlasnički list.

Naime, jedan mi se tvrdoglavi prištić pojavljuje na licu već neko vrijeme, gotovo u pravilnim razmacima. U prvo vrijeme sam ga kamuflirala – kao što to svaka žena zna – iako je bio gotovo nezamjetan. Svima, osim meni, razumije se. Željela sam da mi lice bude savršeno. Savršeno i moje, bez ijedne mane. Trebalo mi je neko vrijeme dok mi nije došlo iz dupeta u glavu kako zapravo uopće ne volim savršenosti. Ne samo da ih ne volim, nego ih niti ne cijenim, pomalo ih čak i prezirem. U svakom slučaju za mene savršenosti ne vrijede ni pišljiva boba. 

Cijeloga života upoznajemo sebe. I, nikada nije kasno da shvatimo neke stvari. Savršenosti me, kada malo bolje razmislim niti najmanje ne impresioniraju. Ne ulijevaju mi povjerenje. Zato, neka prištića nasred lica, kao podsjetnika. Na ono što zaista mislim o životu.

A to je da sve što volim nije savršeno. Nego ima ožiljke. Ožiljke na duši, bore na svim mogućim mjestima, kronične bolesti, opsesivno-kompulzivne poremećaje, pivske trbuhe, sijede vlasi, ćelavost, šumove u uhu i ostale nepovratne nepravilnosti, kao podsjetnik da smo svi mi tu samo u prolazu.

Tjelesnost je uvijek nesavršena.  Zar to nije divno? 

Oslobađa li nas ta spoznaja tereta, barem malo?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp