Elis Lovrić – Nikada ne odustajte od sebe


Elis Lovrić istarska je kantautorica i akademska glumica koja svojim umjetničkim izrazom promovira kulturu i jezik svog zavičaja diljem Hrvatske i svijeta. Poznata je po svojim pjesmama na labinjonskoj cakavici, ali i po tome što govori 5 i pjeva na 10 jezika, na koliko su do sada prevedene njezine pjesme. Piše, sklada, aranžira, producira i samostalni je izdavač svoje glazbe i poezije. Do sad je izdala dva albuma: ''Merika'' i ''O canto do Istria'' koje je, osim u Hrvatskoj, predstavila u Brazilu, Italiji, Njemačkoj, a čeka je i gostovanje u Japanu. Njezina dvojezična knjiga pjesama ''Kanat od mora - O canto do mar'' prva je labinjonsko-portugalska knjiga ikad izdana na svijetu. Zbog vanrednih mjera čeka se predstavljanje i labinjonsko-japanske verzije knjige ''Kanat od mora - 海の歌'', također prve takve ikada izdane u svijetu. Kao glumica igrala je brojne glavne uloge u dramama i mjuziklima te primila nekoliko prestižnih nagrada. Osim Rektorove nagrade za ulogu Fanice i Premio alla vocazione za ulogu Agneze, u 2018. godini, dobitnica je ''Nagrade Istriana'' za kulturu, a 2019.godine osvojila je drugu nagradu stručnog žirija u Šibeniku na ''Večerima dalmatinske šansone'' sa svojom skladbom ''Od kad te poznon''. Proglašena je kantautoricom godine 2019. i primila najstariju hrvatsku godišnju glazbenu nagradu ''Music pub''. Elis je tome dala svoj veliki doprinos te ju je gradonačelnik Labina već 2017. godine proglasio ambasadoricom labinjonske cakavice.

Draga Elis, nastupila si na 23. Večeri dalmatinske šansone 22.kolovoza 2020. godine u Šibeniku s pjesmom “Je ča je” i osvojila nagradu za najbolje kantautorsko djelo. Kako je bio popraćen tvoj nastup?

Biti nagrađena ove godine kad se do zadnjeg trena ne zna hoće li se neki koncert, nastup ili festival održati, posebna je privilegija. Osobito mi znači dobiti baš nagradu za najbolje kantautorsko djelo jer u sebi sadrži srž onoga što radim. Osjetiti zatim podršku orkestra, kolega, dobiti njihove iskrene čestitke, vidjeti publiku koja željno iščekuje pjesme i reagira toplinom i srdačnošću, a onda ta ista publika svrati u backstage da ti kaže svoje dojmove – predivan je to osjećaj i mogu samo biti sretna i zahvalna. I naravno čestitati organizatorima festivala na upornosti i dobrim živcima.

  • A nakon Šibenika, u mjesecu rujnu ove godine, nagrađena si još jednom i to za najbolji tekst pjesme ”Se ti vol” na Festivalu dell’Istroveneto. Pjesmu si napisala na još jednom dijalektu, na kojem te do sada nismo čuli, a to je istrovenetski. Otkuda toliki interes za dijalekte i jezike općenito? Doznala sam da neke od svojih pjesama pjevaš na čak 10 jezika. 

Istroveneto je moj drugi materinji govor. Koristila sam ga od rođenja paralelno s labinjonskim i standardnim hrvatskim. Nešto kasnije pridružio im se njemački jezik koji sam obožavala. Turisti iz Austrije i Njemačke nosili su mi puno lijepih darova i vodili me u duge šetnje, razgovarali sa mnom kao da sam velika, tako da njemački smatram svojim četvrtim materinjim. Željela sam naučiti bar 10 jezika i putovati svijetom i sad se taj dječji san obistinio. 

”Se ti vol” je pjesma koja je nastala na jednom kišnom putovanju. Dok sam vozila, iz mene su izašli stihovi zajedno s melodijom i kišnim kapima koje su davale ritam udarajući u vjetrobransko staklo. Pjesmu sam odmah zamislila a cappella, s puno glasova. Možda jednog dana realiziram i tu žensku klapsku verziju. Posebno me obradovalo da je tekst pjesme na festivalu primijećen i nagrađen.

Priznajem da je jako lijepo u tako kratkom vremenu dobiti dvije nagrade.

  • Diplomirala si na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i  ostvarila niz glavnih uloga u teatru: bila si Cordelia u Kralju Learu, Fanica u Vježbanju života, Agneza u Agnezi Božjoj, Anka u Kraljevu, itd, a onda si primljena i na Accademia nazionale Silvio D’Amico u Rimu.  Kako si uspješno spojila glumačku i glazbenu karijeru?

Za mene su gluma i glazba oduvijek bile spojene. To je onaj osjećaj iznutra kojim oblikuješ bilo govorenu, bilo pjevanu riječ. Da nema tog iskrenog dubokog osjećaja iz nutrine koji mogu dijeliti s ljudima, ne bih radila taj posao. Svoje koncerte volim zvati koncertnim predstavama jer kad god uvjeti dozvoljavaju ubacim što više teatarskih elemenata koji daju živost i neočekivane obrate. Gluma mi je dala sjajnu podlogu u govornom i dramaturško-režijskom smislu tako da sve to primjenjujem i u pjesmama. Drago mi je kad ljudi i kritika prepoznaju taj spoj, iako često ne znaju da sam i glumica.

  • 2017. godine objavila si prvi samostalni album pod naslovom –„Merika“. Kako su publika i kritika dočekale tvoj prvijenac te kako si se ti osjećala?

Publika i kritika su ”Meriku” dočekale tek 2018.-e nakon mog samostalnog koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu gdje sam predstavila album. Bio je to magičan koncert koji neću nikada zaboraviti, kao ni ljude koji mi se dan danas javljaju. Kao samostalni izdavač koji je po prvi puta izdao svoj album u ljeto 2017. godine, bila sam zatrpana svim aspektima izdavanja albuma, što se ne očekuje od jednog umjetnika. Nisam imala nikakav PR ni diskografsku kuću, bila sam samo sretna što sam uspjela snimiti i izdati album kakav sam željela. I kad sam u ruke napokon dobila tek tiskani, još ”vrući” CD, strpala sam 100 komada u kofer i dan kasnije otputovala u Brazil, u Sao Paulo gdje sam ga predstavila u pratnji kolege multiinstrumentalista Stjepana Večkovića. Zato sam dvanaestu pjesmu u albumu ”O canto do mar” i snimila na portugalskom jeziku znajući da ću album najprije predstaviti baš u Sao Paulu.

  • Iste godine objavila si prvu na svijetu dvojezičnu labinjonsko-portugalsku knjigu pod naslovom „Kanat od mora / O canto do mar“. Kako je rođena ta ideja i što te inspiriralo?

Upravo je put u Brazil bio inspiracija i povod da ljudima približim sadržaj tekstova. Kad sam 2015. godine po prvi puta gostovala u Sao Paulu, reakcije na moju glazbu bile su divne. A još kad sam naučila nekoliko rečenica na portugalskom i to prezentirala publici, shvatila sam da moram nešto poduzeti. Milan Puh, profesor na tamošnjem Univerzitetu, bio je dovoljno otvoren da bez zadrške prevede neke moje stihove i sjećam se trenutka kad smo se na kavi pogledali i shvatili da, kad ih otpjevam, zvuče kao da su stvoreni na portugalskom, a ne na labinjonskom. Krenuli smo s idejom da napravimo malu knjižicu s tekstovima jer su me Brazilci pitali o čemu govore moje pjesme kad ih tako duboko osjećaju. Od knjižice nije bilo ništa, pretvorila se u pravu knjigu i to prvu na svijetu takve vrste. Kao što mi je Marijano Milevoj, naš čuvar  i promicatelj labinjonske riječi i kulture rekao: ”A ki bi bì toliko munjen da prevodi celo knjigo s labinjonskega na brazilski ili još munjeneji, na japonski” (A tko bi bio toliko lud da prevodi cijelu knjigu s labinskog na brazilski ili još luđe, na japanski). Istina, svi me to pitaju i nikom nije jasno otkud toliki žar za prevođenjem na te jezike. Spominjem japanski jer sam početkom godine, baš kad je korona zavladala planetom, izdala i prvu na svijetu labinjonsko-japansku knjigu koja još čeka svoju promociju.

  • Okušala si se u filmskoj industriji. Napravila si muziku za film „Mapa puna snova“. Kakvo je tvoje iskustvo rada na filmu?

Glazba iz filma je u biti prilagođena glazba s mog albuma Merika, a jedna je pjesma posebno posvećena i napisana za Predraga Spasojevića, o kome se u filmu i radi. Predrag je ostavio duboki dojam na mene i kao osoba i kao dizajner i neke su nas okolnosti, čak i nakon njegove smrti, tijekom godina neprestano spajale. Nastavit ću raditi na filmu u glazbenom, glumačkom i svakom smislu jer je film jedna od mojih najvećih ljubavi.

  • Koja je od tvojih skladbi tebi najdraža i zbog čega, a koju je publika najbolje prihvatila (što misliš, zbog čega)?

Kao majka svojih skladbi, teško mi se odlučiti, ali da, postoji pjesma koja me odredila, otvorila, otkrila mi moj svijet, moj put, moje bogatstvo. To je ”Tić” , prva pjesma koju sam napisala na labinjonskom.

Za publiku ne znam, trebalo bi njih pitati. Oni koji me prate od početka, emotivno su vezani za moje prve pjesme i najčešće na koncertima traže ”Tića’‘ i ”Kanat od mora”, no s izlaskom albuma, emitiranjem pjesama na radiju i video spotova na televiziji i You tubeu, čini se da su pjesme ”Merika” i ”Sretno ti bilo” dobile veću vidljivost. Puno me ljudi zvalo kad su izašli spotovi. Oni su produžetak mojih pjesama i uglavnom ih osmišljavam sama baš zato da bi bili vjerodostojni i zadržali priču. Volim se glumački izraziti u spotu i još mi je veći gušt kad sve mogu snimiti u jednom kadru. Vjerujem da za neke pjesme, gledajući glazbeno i filmski, tek dolazi njihovo vrijeme.

  • Jesi li ikada razmišljala o komercijalizaciji tvojih skladbi i koliko je ona danas nametnuta svim autorima (ne samo u glazbi) kao kompromis bez kojeg nema preživljavanja?

Danas riječ „komercijalno“ u žargonu znači prodati nešto pod svaku cijenu bez obzira na kvalitetu, a za mene komercijalno znači jednostavno činjenicu da se može prodati. Učiniti svoj proizvod komercijalnim odnosno dobro ga prodati je poželjno jer to omogućava daljnje stvaranje i izlazak na tržište, a za sve to treba novaca. No to ne znači da treba odustati od autentičnosti i baciti se u nešto što nisi ti. Dapače, ja vjerujem baš u autentičnost i stvaranje novih ”ladica”, a ne trpanje u postojeće kako bi se što brže i lakše zaradilo. Na početku, dok nisam postala sama svoja producentica, nije mi se bilo lako oduprijeti raznim nametanjima, zato mi je i trebalo toliko vremena. Vjerujem u vrhunske proizvode koji imaju ono ”nešto” što ih čini vječnima i nezaboravnima. To je najčešće duboka posvećenost i potreba za istinom. Svatko osjeti i točno zna što je to. Samo se te stvari rjeđe serviraju misleći da publika ne razaznaje razliku. Razaznaje, i te kako. Radije ću travu jesti i raditi glazbu koja me nosi i ispunjava, nego pristati na nešto što ne vibrira u mom srcu.

  • Sve si u glazbi napravila sama. Nisi imala managera, producenta, diskografsku kuću niti obiteljsko zaleđe. Kod nas su rijetki autori kao što si ti. Kakav je bio tvoj put izlaska na glazbenu scenu i što bi s obzirom na tvoja iskustva poručila mladim autorima koji se danas pokušavaju probiti na glazbenu scenu?

Hm, delikatno je to pisati…rekla bih im da se ne deprimiraju kad nailaze na one koji ih hoće promijeniti, da ne slušaju kad im kažu da cello ne smije biti tako glasno u miksu ako se njima sviđa glasno, da ne nasjedaju na komplimente zadivljenih narcisoida koji samo čekaju reći ti kako ništa kod tebe ne valja, a do maloprije je sve bilo izvanredno, da promijene producenta koji im natura bend ako ga ne žele, tonca koji im tvrdi da kao glumci ne mogu čuti finese Yamahinog reverba, a onda nakon pet sati miksa otkriju da su ga bili isključili…uh…trebalo bi imati jednu boksačku rukavicu i virtualno nokautirati sve budalaštine koje sam slušala godinama dok nisam došla u studijo Mateja Zeca. Od tog trena, ništa više kod mene nije bilo nenormalno ni komplicirano, dapače. Mislim da bi Mateju bilo čudno kad ne bih svako toliko pjesmu bacila u smeće kad se čini gotova i krenula otpočetka. Zahvalna sam do neba i nazad i još milijardu puta toliko na rijetkim osobama koje sam ”dobila” u životu. 

Da nije bilo svih otežavajućih okolnosti u mome životu, pitanje je bih li se usudila aranžirati pjesme, producirati ih i što je najvažnije, imati svoje mišljenje bez obzira na sve.

  • Često svojim glazbenim izričajem i stihovima progovaraš čakavskim narječjem otimajući ga zaboravu. Koliko je važno voljeti svoje porijeklo i u kojoj mjeri je tebe Istra formirala kao autoricu?

Nedavno sam jednoj suradnici rekla: ”Mi ne moramo voljeti našu cakavicu, ona je naša krv, ona nas je stvorila takvima kakvi jesmo”. Bili smo ‘osuđeni’ na nju i neki su je čak odbijali govoriti kod kuće, a meni je bio gušt prebacivati se s labinjonskog na književni, pa na istroveneto ili njemački. Uživala sam tada, uživam i sada. Da su moji roditelji bili bogati ili imali ”veze” u glumačkom ili glazbenom svijetu, tko zna kakva bi ta Elis bila. Kad sam počela pisati na labinjonskoj cakavici, dijalekti nisu bili u modi, ja sam jednostavno osjetila da je to, to. Nisu me zanimala obeshrabrivanja drugih ljudi, znala sam da sam u pravu. I to je ono što slijedim. Sada kada je Europa proglasila nematerijalnu jezičnu baštinu bogatstvom koje nas svojom različitošću spaja s drugim narodima, materinji govori i narječja su postala ”in”.

Istra je dio mene i ja dio nje.

  • Kada bi morala sublimirati poruke koje svojim skladbama želiš poručiti svijetu, kako bi ih u nekoliko riječi opisala?

Ne odustajte od sebe.

  • Ulazak u tvoj glazbeni svijet nalikuje ulasku u bajku, u neki bolji svijet, znatno ljepši i bolji od ovog u kojem živimo. Je li to tvoja poruka društvu u kojem živimo – da uvijek sve može biti bolje nego što jest?

Dokle god imamo mogućnost kreirati vlastitu stvarnost, sve može biti bolje. To je moj način razmišljanja i prevazilaženja loših okolnosti ili grešaka: držati se onoga što je dobro i činiti korake ka onome što želimo.

  • Koja te misao vodi kroz život?

”Je ča je, ča je bilo bilo je! Ča ćemo storit, to će nan i bit, ča ćemo umet, to ćemo imet!”

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp