Znate kaj, rodil sam se u Zagrebu jednog dana u ožujku.Petrova bolnica, broj narukvice nepoznat.Vele da sam imal veliku glavu, tak da su me dobro skrili na izlazu, da me ne bi ko videl.Znači s krpom na glavi krenuo sam u život.

Kad danas vidim Zagreb, volio bi da još uvek imam krpu na glavi, možda bi mi se sve lepše činilo. Fali mi nekaj, fali mi onaj zagrebački ćušpajz, ona mješavina šatre i ljubavi.

Fali mi ona nedjelja u Zagrebu, ta zagrebačka nedjelja mi je uvek bila posebna.

Nedjelja mi je bila simbol doma, obitelji i zajedničkog ručka, govedske juhice, purice z mlincima, graha i repe, sarme, kelj ćušpajza, ćufti s pireom, onoga istinskog mira i topline, u biti osjećaja pripadnosti i sigurnosti.Imal sam osjećaj da nitko nikad ne može poljuljati te bedeme doma.

I znate kaj je bilo interesantno? Kaj je vani bilo hladnije, u našem je domu bilo toplije. 

Pa bi došel jedanaesti mesec pa kolinje i naravno kobasice su se delale uvek u nedjelju.

Cela bi kuća bila užurbana, svi bi nešto radili, ja bi dobio zadatak da malo miješam smjesu i ono stiskanje te smjese i gušt kad izvire smjesa kroz prste.

Na kraju je uvek cela kuća mirišala po friškim čvarcima.

Popodne bi znali baciti neki nogač ili ako je bilo kišovito kod frenda na kartanje Una. Palačinke tete Štefice, još danas čujem taj miris i vidim nas kako sjedimo za starim drvenim stolom i kartamo, dogovaramo kam ćemo ovaj tjedan.

Vrijeme Božića, snijega, poluzamagljenih prozora od grijanja iznutra i hladnoće izvana, moja smeđa dekica i neki dobar stari film.Toliko ti je dobro doma, da ti se ne da van na zimu.

Onda zazvoni telefon pa odemo na sanjkanje na Cmrok, spuštamo se ‘ribice’ da budemo šta brži. Vratiš se doma sav mokar, al’ baš te briga.Obrazi se crvene, ruke su malo promrzle, a baka spremila Albert kekse i mlijeko s mliječnom čokoladom nutra. 

Nema tog kolača koji bi radije pojeo od toga, vadiš keks, a čokolada šljapne u tanjur, e to mi fali.

Pa dođe proljeće, otvoriš prozore čuješ ptice i zrakom se širi onaj poznati miris Tuškanca i svježe pokošene trave iz vrta. Trčiš na igralište opet tekma, frendovi, druženje, kasnije prepričavanje poteza. I opet ta prekrasna nedjelja, toliko dobra, toliko puna nekog bezvremenskog osjećaja doma da sam ponekad poželio da traje barem tjedan dana.

Ljeto i kraj škole nedjelja stvarno traje tjedan dana, na praznicima smo.

Svaki dan neke nove fore, šale i podbadanja.

Kratki rukavi, razbijena koljena, moj bajs i ja u obilasku kvarta.

Polako se spremamo na more, baka i ja. 

Stvarno mi fali ta zagrebačka nedjelja.