Afrika u mome srcu


Nedavno sam sa svojim suprugom Bojanom bila na nezaboravnom putovanju u Africi gdje sam upoznala puno divnih ljudi. Družeći se s njima, nisam mogla ne upitati se – zašto neki ljudi uopće primjećuju boju nečije kože? Otkuda ljudima potreba da uopće etiketiraju nekoga na osnovi boje nečije kože? Nismo li svi samo ljudi?

Sjetih se na mome putovanju tako i poznate priče o jednoj šestogodišnjoj djevojčici po imenu Ruby Bridges. Ovo priču doživljavam čak i osobno. Tko i ne bi. Normalni ljudi već i čitajući o tom nemilom događaju koji se zbio u Minneapolisu danas davne 1960. godine imaju potrebu zaštititi tu slatku šestogodišnju curicu. Većina ljudi ovu priču zna, ali nije loše svako malo podsjetiti javnost na nju. Imala je samo šest godina kada je u mjesecu studenom 1960. godine u pratnji svoje majke i policajaca krenula u O.Š. za bijelce u New Orleansu, kao prvo crno dijete. Ruby je bila volonterka projekta školske integracije crnaca i bijelaca. Hrabra šestogodišnjakinja. Taj potez nije bio prihvaćen u društvu, izazvao je prosvjede, ljudi su vikali i bacali stvari u njezinu smjeru. Kada je ušla u školu, roditelji ostale djece iz protesta su izveli svoju djecu iz zgrade. Samo jedna učiteljica ju je pristala podučavati. Jedna mama je svakog jutra ispred škole prijetila da će je otrovati, druga žena je donijela crnu lutku u malom lijesu. Što reći o tome, nego biti zgrožen. Nakon upisa u tu školu, njezin otac je dobio otkaz, njezinoj obitelji bilo je zabranjeno kupovati u lokalnom dućanu, a sa zemlje u Mississippiju istog su trena bili protjerani Rubini baka i djed. Zbog učestalih uznemiravanja, Ruby je čak išla i psihijatru. Međutim, bilo je i dobrih ljudi koji su im bili odlučili pomoći i zaštititi ih od nasilnika. Ruby je stoga uspješno završila školu i kasnije osnovala fondaciju kojoj je cilj promovirati vrijednosti tolerancije i poštovanja svih ljudi, bez obzira na razlike među nama.

Ruby je rekla:

“Svatko je od nas rođen s čistim srcem. Naša djeca ne znaju ništa o mržnji i rasizmu. No ubrzo počinju učiti od nas. Mi smo ti koji održavamo rasizam živim. Mi ga prenosimo na svoju djecu. Mi dugujemo svojoj djeci da održe svoje srce čistim.”

U posljednje vrijeme diljem svijeta odvijaju se prosvjedi koje je izazvao rasizam. Protiv sam nasilnih prosvjeda, ali nešto će se morati promijeniti kako tih prosvjeda više ne bi bilo. 

Problem nejednakosti u Americi bio je ustavno i zakonski riješen, ali ostao je problem u svakodnevici. Američko društvo je u predodžbi šire javnosti doživljeno kao multikulturalno, što i jest, ali netrpeljivost itekako postoji. S obzirom na sramotnu prošlost u kojoj su crnci bili robovi bijelcima, pa su nakon toga sjedili u odvojenom dijelu autobusa, miješani brakovi su bili zabranjeni, promjena u vidu Obame, kao prvog crnog predsjednika, bila je nekima znak da su se stvari promijenile na bolje. Međutim, svijest bjelačkog stanovništva nije se u potpunosti izmijenila i problem rasne barijere je još uvijek prisutan.

Da li ste znali da su rezultati istraživanja pokazali kako je u Americi mogućnost da budu zaustavljeni i pretraženi od strane policije šest puta veća za crnce nego za bijelce?!

Meni dovoljno.

Još nešto, za vrijeme našeg boravka u Africi, niti sekunde nismo osjetili da nas netko gleda drugačijim očima samo zato što smo bijelci. Ne bismo smjeli gledati drugačijim očima nekoga tko nema istu boju kože kao mi. A naše predivno putovanje vječno će ostati u mome srcu, kao i svi ti divni ljude koji su bili dio njega, kao i Afrika koja me istinski oduševila.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp