Samo sam slušao zapovijedi


Bajke su pune dobrih, pozitivnih, svijetlih bića kakvima većina nas želi postati. No, i te priče bi bile dosadne da u njima ne postoje oni strašni, zli i opaki likovi. Vječna borba dobra i zla, svjetla i tame, pravde i nepravde, pozitivnog i negativnog. I onda se, kao i u filmovima, veselimo kad bad guys izgube. Jer, kakav bi to završetak bio kad bi izgubili pozitivci?

Realan, možda? 

Povijest je prepuna događaja u kojima su ljudi jedni drugima činili nepravdu i nanosili zlo, često u ime nekog „višeg“ cilja, a zapravo u interesu jednog ili nekoliko pojedinaca. U određenim uvjetima ljudi su spremni pomicati granice. U ekstremnim uvjetima one su jako razvučene. Postaju li ljudi bolji ili lošiji? Postupaju li prema vlastitoj savjesti ili se pokoravaju autoritetu bez propitivanja?  

– Ne, on to nikad ne bi mogao napraviti.

– Radim u policiji već 25 godina. Uvjerio sam se da su ljudi svašta u stanju napraviti.

Ovaj djelić razgovora iz kriminalističke serije koju sam nedavno gledala podsjetio me na jedan od najpoznatijih eksperimenata u psihologiji. Proveo ga je 1960-ih godina Stanley Milgram, socijalni psiholog, podrijetlom Židov. Njega su čuvene riječi ratnog zločinca Eichmanna „Samo sam slušao zapovijedi“ potaknule na istraživanje kako je uopće moguće da je toliko ljudi pristalo činiti strašne zločine u ime nacističkog režima samo zato što su dobili takvu naredbu. 

Svoje istraživanje Milgram je započeo godinu dana nakon suđenja Eichmannu. Zanimalo ga je koliko će prosječan, „običan čovjek” biti u stanju ozbiljno ozlijediti drugog „običnog čovjeka” ako mu to naloži autoritet. Cilj eksperimenta je bio utvrditi u kojoj mjeri pokoravanje autoritetu utječe na gubitak osjećaja vlastite odgovornosti.    

Stvarnim sudionicima eksperimenta je rečeno da se ispituje proces učenja i da će oni imati ulogu onog koji poučava, a tijekom „ispitivanja“ bi dobivali naredbe znanstvenika da „učenike“ kažnjavaju strujnim šokom, od blagog do onog opasnog po život, svaki put kad ovi daju pogrešan odgovor na postavljeno pitanje. Naravno, strujni šokovi nisu bili stvarni, a „učenici“ su bili suradnici koji su glumili bol, no ispitanici to nisu znali.

Kad bi oklijevali, znanstvenik bi im dao uputu:

  • molim vas, nastavite
  • eksperiment zahtijeva da nastavite
  • apsolutno je bitno da nastavite
  • vi nemate izbora, morate nastaviti

 

  

Iako su voditelji eksperimenta predviđali da će svega 1% sudionika ići do kraja, eksperiment je pokazao da su sudionici, pod utjecajem čovjeka koji ih je poticao da puštaju sve jaču struju i kad bi oni to odbijali, u 62% slučajeva bili spremni dati po život opasan strujni šok od 450 volti.

Sudionici nisu bili neki granični sadisti ni mazohisti, nego „obični ljudi iz susjedstva“ koji su dobrovoljno pristali sudjelovati u eksperimentu. 

„Vjerujem da Pandorina kutija leži tik ispod površine svakodnevnog života i zato je vrijedno truda preispitivati ono što uzimamo zdravo za gotovo.“

O Milgramovom istraživanju nedavno je snimljen biografski film The Experimenter. Prije deset godina snimljen je i švicarski dokumentarni film kojeg je emitirala francuska televizija France2. Predstavljen je u obliku TV show-a u kojem su dobrovoljci trebali kažnjavati „natjecatelje“ kviza koji nisu točno odgovorili na pitanje, a TV voditelj ih je poticao na zadavanje elektrošokova. Od njih 80, samo ih je 16 odustalo. 

Milgramov eksperiment, s nešto nižom voltažom, ponovljen je i u Poljskoj prije nekoliko godina. Od 80 ispitanika, njih 90% je pritisnulo zadnji gumb s najvećom voltažom. 

Ovi eksperimenti govore nam da je i „običnim“ ljudima lakše činiti loše stvari ako im to netko naredi.  Čovjek mijenja svoje ponašanje, ovisno u ulozi i očekivanjima drugih ljudi ili grupe kojoj pripada. Ponekad ljudi slušaju zapovijedi jer žele izbjeći negativne posljedice ili vjeruju autoritetu. U slučaju Milgramovog eksperimenta, radilo se o uglednoj instituciji koja je provodila pokus, no isto se može povezati i sa svakodnevnim situacijama na poslu ili u osobnom životu. Traži li se bespogovorno slušanje „autoriteta“ temeljem pozicije moći? Slijedi li nagrada ili kazna? Preuzimanjem pasivne uloge ljudi se osjećaju manje odgovornima za svoje postupke. 

Pod utjecajem određenih situacija pojedinac lako potiskuje svoj identitet, vrijednosti i etičke standarde. Zbog svega što nam se danas događa, vrijeme je da ih ponovno preispitamo. Koje su vrijednosti društva u kojem živimo i naše vlastite? Što nam je važno? Što smatramo ispravnim, a što ne? Pod kojim uvjetima biste učinili nešto za što biste sad rekli: ne bih to nikad mogao napraviti? Koje su vrijednosti o kojima ne pregovaramo? Jesu li to možda istina, povjerenje, poštenje, poštovanje, samopoštovanje, predanost, odgovornost, upornost, sloboda…? 

Život nam se ne događa. Naše vrijednosti određuju kakav će on biti. Naši ciljevi, stavovi, ponašanja i postignuća – sve je to povezano s našim vrijednostima. Ako ne živimo u skladu s njima, ako radimo nešto što je u suprotnosti s našim vrijednostima i uvjerenjima, nećemo biti zadovoljni. 

Ne trebamo se uvijek boriti protiv. Jednako je važno osvijestiti što nije u skladu s našim vrijednostima, kao i ono što jest. Kad prepoznamo te vrijednosti u društvu, aktivno se uključimo i stavimo svoj kamenčić na pravu stranu vage.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp