• Tvoja knjiga naslovljena „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“ izazvala je veliku pozornost čitatelja diljem cijele naše regije. Njezina središnja tema je izgaranje do kojeg obično dovodi pritisak konkurencije i kompetitivnost. Svojim čitateljima svojim iskustvom želiš pomoći ako se kojim slučajem nađu u sličnoj situaciji. Možemo li se alternativnim pristupom životu i poslovanju oduprijeti lošim karikama sustava u kojem živimo?

Moderni život je postao centrifuga nerealnih ambicija, stresa, neizvjesnosti i preokupacije s nebitnim stvarima. Taj vrtuljak je divlji i svi u životu dođemo do točke kada počnemo tražiti prekidač za “off”. Još k tome, nažalost, živimo i u svijetu načetih odnosa u kojima su međusobno poštovanje, povjerenje i suradnja narušeni, što neki iskorištavaju u svoju korist. Loši šefovi napreduju jer postižu kratkoročne financijske uspjehe, zato što su u potpunosti lišeni empatije i kao takvi sposobni do zadnje kapljice iscijediti druge ljude. Društvo puno nepovjerenja, u kojem se potenciraju strahovi da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni itd., jačaju i politika, i mediji i zastarjeli sustav odgoja i obrazovanja. Većina ljudi unatoč tome još uvijek pogrešno misli da se „burn out“ događa zbog previše posla. Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do burn out-a, no glavni krivac za epidemiju izgaranja su, kako vidimo, loši međuljudski odnosi. I upravo smo zbog tih narušenih međuljudskih odnosa već dugo svjedoci još jedne pandemije – krize mentalnog zdravlja.

• Možeš li nam reći kako si ti prošao kroz mračan tunel tzv. menadžerske bolesti popularno zvane burnout?

Krajem 2015. godine sam zbog dvotjedne serije migrena nazvao osobnu liječnicu koja me je poslala na razne pretrage. Od migrena patim još od puberteta, ali sam ih obično dobivao nekih tri puta godišnje. (Najvjerojatnije svaki put kad sam si dopustio opuštanje, ha ha). S obzirom da su svi moji nalazi bili u redu, liječnica me na moje čuđenje upitala jesam li slomljen. Neuništivom supermanu u meni to se pitanje činilo ludo smiješnim, zato sam joj spremno odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i da uzmem dva tjedna odmora. Toga sam popodneva i prvi put proguglao pregorjelost i dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati superman u meni je ustvrdio da ja, koji sam nakon svog tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. I tako je radoholičar u meni odahnuo. I tako sam si, kad sam se nakon četrnaest dana vratio na posao, bez promišljanja i izdašnije refleksije naprtio dvostruko breme i opet “palio” do daske, i tako cijele godine, dok nisam stvarno pregorio.  

• Što je bio okidač buđenju tvoje svijesti o tome da nisi više svoj i da bi nešto u svome životu trebao promijeniti?

Taj je okidač uvijek samo bol. Zapravo je bol, a ne sreća, poruka života da mu je stalo do nas. Upravo sam zbog toga što je bol pregorjelosti tako paklena, sebi predbacivao što sam bio toliko slab i bezbrižan da sam dopustio da mi se to uopće dogodi. Ali tada sam otkrio da sam predugo uglavnom bio previše krut u nekim svojim stavovima prema životu i nedovoljno otvoren nekim novim, drugačijim pogledima na život. Svatko od nas može vrlo brzo naučiti biti kritičan prema sebi, ali pri tom ne učimo biti suosjećajni prema sebi, a to je jako bitno. Sve “svete” upute naših roditelja da moramo biti marljivi, poslušni i raditi ono što nam kažu autoriteti, rano u životu zapišemo u našu podsvijest i kasnije prenosimo u svoje odrasle živote. Stoga mnogo puta nismo ništa više od velike djece koja sada slijede upute svojih nadređenih ili partnera i slično. Što se više osjećamo loše zbog toga, više se žalimo da je život težak. Međutim, ova davno uspostavljena „priča o uspjehu“ i dalje dobro prolazi, jer ljudi nisu spremni postaviti se, postaviti granice i dovoljno cijeniti sebe. Dok ne vjerujemo sebi, ne možemo vjerovati životu. Sve dok ne vjerujemo sebi, svojim izborima i svojim odlukama, drugi će nas moći osvajati. Stoga je postavljanje granica nužan prvi korak. Ali prvo nam granicu uvijek postavi bol, a ona je u isto vrijeme i jedino što nas pokreće k boljem životu. Bol dolazi kao drama i onda postaje lijek. Zato je pregorijevanje, ako na to gledamo drugačije, također skriveni dar.

• Kako si ti prebrodio tjeskobu koja obično prati pregorjelost kao sindrom konstantne utrke za materijalnim i zanemarivanja svega duhovnog?

Bilo je brutalno i zbog toga sam odmah potražio psihoterapeutsku pomoć. Ali onda moraš svejedno to „odraditi“ sam. Pregorijevanje nije nešto što odlazi poput glavobolje ili prehlade. Odlučio sam ga potpuno pobijediti bez antidepresiva. Ta je odluka bila u potpunosti moja, tako da je ne potičem i na temelju toga nikoga ne osuđujem. Prije svega, ljudima preporučujem savjetovanje sa stručnjacima i povjerenje u njihove odluke. Jedna kolegica psihijatrica koja mi je pristigla u pomoć u ranim danima, komentirala je moju odluku o antidepresivima rekavši: “Pa, u redu. Snažan si kao bik.” I ubrzo sam shvatio što je time htjela reći. Ali, zgrabio sam tog bika za rogove. Rekao sam sebi – ako želim pobijediti, moram sebe upoznati do kraja. Kad je zaista bilo teško, počeo sam gledati na to kao na igru i sjetio sam se Einsteinove preporuke za pobjedu: “Naučite pravila igre, a zatim igrajte bolje od svih ostalih.” U pregorijevanju se zapravo natječete sa samima sobom, ali nasilnim natjecateljima nema kraja. To su vaša nemilosrdnost prema sebi, vaša pogrešna i nerealna očekivanja, vaša potreba da preuzmete svu odgovornost i bezkompromisno ugodite drugima, nevjerojatni strahovi, nesanica, depresija, posttraumatični stresni poremećaji. Takve slatke brige. (smijeh)

• Što po tebi u današnjem sustavu poslovanja nije onako kako bi trebalo biti? Što bi trebalo mijenjati? Ukratko – kako ti zamišljaš idealne poslovne uvjete u kojima bi se ljudi bolje osjećali i u kojima bi narušeni međuljudski odnosi bili uvelike bolji?

Epidemija pregorjelosti svakako je posljedica kulture straha i “karijernog brutalizma” jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh ili ostvarujemo snove koji nisu naši. To u prijevodu znači zapostavljanje svoje jedinstvenosti i svojih vrijednosti. Ako s njima nismo u kontaktu, loše nam se piše. Karijere su po mom mišljenju postale brutalne između ostalog i zbog toga što nam je tehnologija latentno nametnula imperativ obavezne i neprestane dostupnosti. Čini nam se da smo neodgovorni već ako imamo samo jedan neodgovoreni poziv ili e-mail. Kada smo tako podvrgnuti neprestanim vremenskim i financijskim pritiscima, a istovremeno i pod vječnom prisegom  učinkovitosti, širom otvaramo vrata kroničnom stresu, dopuštajući mu da nesmetano uđe u naš život. Zbog toga moramo postavljati granice „radoholičaru u sebi“, kao i ljudima na menedžerskim pozicijama. To ne znači da zanemarujemo svoj posao i odgovornosti, nego samo to da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno postali svjesni činjenice da se ne trebamo neprestano nekome dokazivati. Tek onda kada se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u bilo kojem odnosu uopće čuti. Tek onda kada budemo poštujući sebe postavljali granice, počet će nas poštovati ljudi s kojima komuniciramo, s kojima se družimo, živimo ili surađujemo.

• Što današnjem svijetu po tebi najviše nedostaje?

Mislim, da moramo naučiti, da “nužno” više ne zamjenjujemo s “važnim”. Kad jednom napravimo tu inventuru, drugi nam više ne mogu određivati što je za nas u životu važno, jer smo to sada ustanovili sami. I kako rado kažem – kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove. Ako više automatski ne pristajemo na sva očekivanja drugih, društva, politike, društvenih mreža i tako dalje i dozvolimo si zdravo postavljanje granica, život će nam postepeno bivati sve bolji i ljepši. Ali najprije se moramo dobro upoznati i biti dovoljno hrabri da se promijenimo.

• Zbog čega se danas tako malo drži do čovjeka kao takvog? Zašto su ljudi postali tako bešćutni? Gdje je nestalo međusobno razumijevanje među ljudima, gdje je nestala empatija? I, zašto su po tebi ljudi danas takvi da jedni zbog drugih moramo izgarati, pa čak ponekad i tražiti liječniku pomoć?

Većinu ljudi pokreće samo fantazija uspjeha kao takvog, novca i slave u životu. Ali podsvjesno smo svi zarobljenici potrebe za sigurnošću. To nam je jedna od najcjenjenijih valuta. Mi ljudi smo napravljeni tako da nam treba stalna validacija – da nam trebaju stalna priznanja i potvrde drugih ljudi. Jedino i samo tada se osjećamo istinski sigurnima. I suprotno, kad mislimo da nismo dovoljno dobri, kad mislimo da će nas ljudi odbaciti zbog jedne greške, onda mislimo da moramo za potvrdu napraviti sve i tada postajemo perfekcionisti i radoholičari. No, to su samo načini umjetnog dizanja naše vrijednosti. Naravno, i to kako smo odgojeni ne pomaže – kao marljivi i poslušni šljakeri, jer smo kao takvi – svi mi vrlo laka meta za burnout. Zato, kako kažem u knjizi, recept za uspostavljanje zdrave ravnoteže možda se skriva u sljedećim riječima – ponekad nam za nešto mora biti ravno, ako ne bit će nam samo teže.

• Na sve strane potiče se uzvisivanje vanjskog svijeta, dok se onaj unutarnji zanemaruje. No, sve više ljudi osjeća da to nije ispravan put. Ti si jedan od tih ljudi. Shvatio si da čovjek mora biti prvenstveno čovjek, a ne stroj za proizvodnju novaca. Više od dvadeset godina radio si u marketinškog industriji na vodećim pozicijama nižući poslovne uspjehe, ali unatoč tome, shvatio si da želiš više od života. Kako je došlo do zaokreta u tvome životu i karijeri? I, kako danas živiš?

Sada znam da postoji razlika između “imati svoje pravo” i “živjeti svoje pravo”. Da sam nastavio s ovim prvim, ustrajao bih na radoholičarstvu i težio nagradama, poslu i popularnosti. To je svakako imalo svoj čar i smisao, ali život me naučio da se moramo pravovremeno odazvati na njegov poziv na promjene. Zato sada svakoga dana nastojim “živjeti svoje pravo”, što znači da slijedim svoje vrijednosti, poštujem svoj unutarnji glas i vjerujem mu kad me vodi. Moramo se probuditi i iz uloge žrtve i prepoznati je kao vrlo djetinjastu i istovremeno vrlo agresivnu. Pasivna agresija, kad tvrdoglavo čučimo u zavjetrini poznate boli i prstom pokazujemo na one koji su po našem mišljenju krivi za našu nesreću, dvostruko je nasilna – prema drugima i, prije svega, prema nama samima. Zato odgovornost za svoju sreću moramo uzeti u svoje ruke.

• Često ističeš kako je riječ NE za tebe postala čarobna riječ. Kada i kako si shvatio da ti ta riječ koja nam pomaže uspostaviti zdrave granice može uvelike pomoći u životu?

Prije svega moramo sebi dozvoliti da živimo punim životom. To se postiže postavljanjem granica i dopuštanjem sebi da izgovorimo ‘Ne’. Naravno da to sa sobom donosi strahove, brige, sumnje i poneke konflikte. Ali kad ga dovoljno puta izgovorimo, ‘ne’ postaje dozvola da sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zanemarujemo druge ljude, svoje obaveze i odgovornosti, nego da se umiješamo u naše odnose na zdrav način. Ako želimo živjeti po načelima koja su vjerna nama, moramo se naučiti izgovarati tu magičnu formulu. Ispočetka je teško, jer svi čeznemo za onim trenutkom roditeljskog odobravanja kad smo bili vrijedni i napravili ono što nam je bilo rečeno. Zato smo i kao odrasli često u ulozi djeteta, koje treba dozvolu i odobravanje. Na poslu to kompenziramo kroz naklonost nadređenih, u vezama naklonošću partnera, na društvenim mrežama utjecajnošću.

• Koliko je danas u neoliberalnom društvu svaki čovjek rob vlastite samopromocije? Kakva su tvoja iskustva s tim fenomenom?

Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta. U tom smislu već smo nebrojeno puta u povijesti i prije neoliberalnog društva svjedočili velikom broju samopromocija koje su bile u službi realizacije jedinstvenosti pojedinih ljudi. (smijeh) Ali, u pravu si – danas smo na društvenim mrežama svi stručnjaci za branding. Kad izaberemo svoju najljepšu fotografiju i stavimo je za našu profilnu sliku, kad u svom profilu trebamo i nešto kratko o sebi napisati, to nije ništa drugo nego oglašivačka kampanja. A, u radu na oglašivačkim kampanjama, u agencijama se izabiru najbolje fotografije koje se potom fotošopiraju kako bi na najbolji način prezentirale proizvod kojega želimo promovirati, nakon čega se ukratko opiše bit branda putem njegova slogana i tako dalje. Tako smo u ovo doba svi mi na neki način hodajuća samopromocijska kampanja, što je pogotovo iscrpljujuće. Naime, ako smo iskreni prema sebi, priznat ćemo da to radimo brinući se o tome što drugi misle o nama, a ne kako bi se „naši talenti susreli s potrebama svijeta“.

• Kako gledaš na društvene mreže i koje su njihove pozitivne, a koje negativne strane te kako se digitalni svijet odražava na naš svakodnevni život i privatnost?

Suvremene tehnologije učinkovito su ugrabile naš biološki ustroj. Nagrađivanje lajkovima i obavijesti koje neprestano zvockaju, u našem mozgu pokreću izlučivanje neurotransmitera dopamina, jednog od takozvanih „hormona sreće”. A problem je u tome što dopamin, naime, uzrokuje i sve vrste ovisnosti. Tako smo već svi pomalo „junkiji“. Sve što nas na društvenim medijima okružuje potiče i na stremljenje za savršenošću koju je tamo lako uprizoriti, ali ne tako jednostavno postići u stvarnom životu. Zato smo uhićenici jednostavnosti uprizorenja i s njima povezanih uvjerenja da je savršenost uspjeha, izgleda i raspoloženja jednostavno postići. U svojoj knjizi teret te uprizorive, ali neostvarive sreće nazivam „optički optimizam“. Potreba za uprizorenjem, lajkanošću, učinkovitošću i našom ispoliranom slikom, iscrpljuje nas. Ne samo zato što to zahtijeva puno naše energije, nego i zato jer si ne dopuštamo biti ono što smo zapravo. Zato, kako paradoksalno, jer se ne usudimo biti sami sa sobom, još više visimo na društvenim mrežama ili bježimo u druge neprestane podražaje, radoholičarstvo, krajnje požrtvovno roditeljstvo… I sve to zapravo predstavlja nebavljenje samima sobom.

• Dosta si radio na sebi i spoznao pravi sustav vrijednosti koji je zdrav i s kojim uspješno nastavljaš svoj život i karijeru. S kojim mislima motiviraš sebe i druge ljude kroz dan?

U knjizi govorim o recepturi koju sam nazvao „zenmagnetizam“. Što smo kao ljudi manje svjesni svojih, više se bavimo tuđim kompleksima. I suprotno – što više radimo na svojima, manje imamo želju neproduktivnog bavljenja drugima, jer počinjemo privlačiti one koji isto misle. Da, to je doista tako. Prava je istina da sve dobro ili loše stvarno počinje s našim mislima.

• Za kraj našeg razgovora, možeš li nam reći kako bi glasio tvoj recept za preživljavanje i dostizanje sreće u ovom našem vremenu? Pripremaš li možda novu knjigu? Ako da, možeš li nam reći nešto više o tome.

Moderne tehnologije uspješno su nas uvjerile u dvije stvari: da moramo biti stalno sretni i stalno dostupni. Zato – prepolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost. Sretnima se u modernom društvu osjećamo samo onda kada sve odradimo, kada zadovoljimo sve oko sebe i postignemo sve ono što mislimo da moramo postići kako bismo bili prihvaćeni. Uz takvu konfiguraciju sreće, ona je uvijek kratkog daha. Zbog toga pišem o tome, kako uslijed naše opsjednutosti fabriciranom srećom, zaboravljamo da je jedini plan za sretan život samo taj – da si dozvolimo svoju jedinstvenost i da je živimo do daske. Kako to dolazi uz puno nesigurnosti i stalnih promjena, jasno je da planiranje i sreća nisu baš kompatibilni. Sreća je tako uvijek posljedica i ne može biti cilj. Zbog toga nam napredak mora značiti puno više od uspjeha. Uspjeh mjerimo sa “više”, a napredak trebamo mjeriti sa “manje” – manje loših odnosa, manje nezdravih očekivanja, manje gubljenja vremena na glupe stvari. Ok, a svakako će nam dobro doći i više dobrih i uspješnih knjiga (smijeh)