Korona – tko je ona?


Ovih nekoliko mjeseci korona nas je natjerala u situacije, u način života i rada kakav nikada ranije nismo mogli niti zamisliti. Prije smo jurili na službena putovanja, gubili živce u prometu, kasnili na sastanke, prolazili jedni kraj drugih uz eventualni pozdrav – Ej bok  žurim, ej bok kasnim, ej bok javim se. I odjednom pojavila se ona – korona.

Tko je ona, odakle je stigla, s kojom namjerom je tu, ne zna zapravo nitko. Došla je u proljeće. Naša prva spontana reakcija je bila logična. Ona je ničija, došla je izdaleka, dakle treba ju ignorirati. To smo napravili i ignorirali smo ju.

Izgleda da ju je to povrijedilo. Postala je brža, življa, sveprisutnija. Umiješala nam se u život i stalno govorila: Hej bok, ja sam korona. Kuda žuriš? Nije joj se svidio naš ritam življenja, naše ignoriranje i nijemi prolazak pokraj nje.  Dala si je truda i gnjavila nas je sve dok u proljeće nismo prihvatili njeno prisustvo. Usporili smo, smirili se, obratili pažnju jedni na druge. Nekako smo uspjeli postići uzajamnu toleranciju i suživot. Kako vrijeme brzo leti ubrzo je stiglo i ljeto. Našem, očito umjetno stvorenom strpljenju, miru i pažnji stigao je kraj.  Ljudi, ljeto je, idemo!  Brzo smo se razbudili, iz sada, gledano unatrag, nekog čudnog stanja.  Neki bi ga nazvali mamurlukom, ali ne od alkohola, neki ošamućenošću, neki zimskim snom.

Ali to nije važno. Znamo što je važno. Jupi, idemo na more! Tu nas više nitko niti ništa ne može zaustaviti. Pa to smo čekali cijelu zimu, za to smo živjeli. Odmor, sunce, društvo.. to je život.

A ona, korona, odjednom je ostala usamljena i opet dosta ignorirana. Opet smo svi jurili, brzo prolazili kraj nje, opet smo ju ignorirali. Ljeto je polako prolazilo. Mi smo snivali svoje snove o boljem životu, a ona, ona je sve to promatrala i strpljivo čekala. Tužna i ostavljena.  Pa zar je to moguće? Pa već smo si bili dobri, pozdravljali se u prolazu, pazili na nju, tako da smo češće prali ruke, držali razmak, pričali o njoj, a sada smo opet stranci. Došla je jesen i korona i mi smo krenuli dalje, ali opet svatko svojim putem.

Nismo išli samo svojim putem nego smo i postali ljuti na nju. Došlo je do izražaja ono naše neprihvaćanje novog, neprihvaćanje promjena. Znamo kako se ponašamo kada smo ljuti. Ne želimo se više družiti, zatvaramo se u naše okruženje, u naše grupe. Što smo se mi više družili u većim grupama, to je ona postajala nemirnija, nezadovoljnija  i isto tako ljuta na nas. Ej, halo, ne možete tako, upozoravala nas je. Mi to nismo slušali, mi to nismo čuli, a na kraju smo to i izignorirali.

Možda smo samo u sebi mislili, a možda smo joj i rekli: Slušaj, mi smo ljudi, mi vodimo i kontroliramo stvari na zemlji. Neće nama nitko, a najmanje neka korona dirigirati kako ćemo se mi ponašati i kako ćemo živjeti. To joj se nikako nije svidjelo. Mislila je da ipak nismo baš takvi. Uvidjela je da smo mi donijeli odluku bez nje. Odluku u kojoj ona nije adekvatno zastupljena, običnu egoističnu odluku o tome kako ćemo dalje živjeti. U toj odluci ona je nebitna, minorna, netko tko je tu, ali ne utječe na naš život, na naš posao. Sve to ju je jako naljutilo. Ne možete tako samnom. Sada ću vam ja pokazati tko je korona. 

Ovo nije dobro. Vidimo da je ljuta, vidimo da je agresivna i nekako polako razmišljamo o sljedećem koraku.  Očito nije  rješenje u tome da joj prkosimo, a ni u tome da ju ignoriramo.

Sada ovo više nije pitanje druženja i tolerantnog suživota. Previše je ljuta, ne možemo više s njom normalno razgovarati. Možda se ipak moramo malo posramiti, povući se, osjetiti nelagodu, sram zbog našeg ponašanja i na kraju i zašutjeti. Budimo realni, u ovom trenutku mi nažalost više ništa ne vodimo i ne kontroliramo.

Možda trebamo šutjeti, raditi, paziti jedni na druge, pomoći kada i kome možemo, skljanjati joj se s puta i biti strpljivi. Možemo to sve opet samo glumiti s namjerom  da ju pokušamo prevariti ili se možemo mijenjati. Možda će nam život biti lakši i jednostavniji ako usporimo, povučemo se unutra (ne samo u stanove nego i u sebe), počnemo mijenjati stavove, navike, očekivanja. Možda. Nitko ne zna što i kako dalje. Dakle promjena je tu cijelo ovo vrijeme. Korona je prisutna i ona traži da se mi mijenjamo jer mi smo zajedno u tom krugu. Moramo to prihvatiti koliko god to bolno i frustrirajuće zvuči. Promjena znači da nešto odlazi, nešto dolazi, ništa više nije i neće biti isto.

Ne znamo što i kako dalje, dakle, ponavljam, možemo se samo povući, promatrati, smanjiti očekivanja i ambicije i ostati prisutni, realni i dobronamjerni u danima pred nama.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp