Pričaj mi priču!


T.J. Walker, jedan od najrazvikanijih svjetskih trenera za javne nastupe i jedan od najprodavanijih autora koji se bave tom tematikom u svojoj knjizi Tajna javnog nastupa bavi se i ključnim pitanjem – što čini najveću razliku između dobrih i prosječnih govornika. Pritom daje prilično jednostavan odgovor – priče! 

„Odlični predavači pričaju zanimljive, relevantne priče kako bi potkrijepili svoje poruke i učinili ih pamtljivima, a dosadni govornici iznose apstraktne tvrdnje s puno činjenica i brojeva.“ – piše taj stručnjak, dodajući kako je to univerzalna moć dobrih komunikatora, bez obzira jeste li motivacijski govornik, političar, prodavač, propovjednik ili profesor. Dobri govornici, prema njemu, ne dolaze do srca i uma svoje publike zato što imaju savršenu prezentaciju, što su satima pred ogledalom vježbali govor ili zato što imaju istreniran milozvučan glas. Dapače, oni mogu i odstupati od pravila savršene prezentacije, ali će publika zapamtiti njihove poruke zbog upečatljivih priča koje su ispričali. Zato su odlični govornici ponajprije vrsni skupljači priča i izvrsni pripovjedači, zaključuje Walker. To ih čini drugačijima, jer svatko od nas, uz malo truda, može složiti atraktivnu prezentaciju, uvježbati štosan početak, razbiti tremu, te reći ono što ćete govoriti, to lijepo iznijeti i na kraju ponoviti ukratko to što ste im rekli (što je osnova svih dobrih treninga). Međutim, oni kao pamtljive argumente svojim tezama i porukama pričaju iskrena iskustva koja su doživjeli i s kojima imaju emotivnu povezanost, a koje njihovu publiku zanimaju te koja mogu biti relevantna za određenu poruku koju žele priopćiti. To onda postaju središnje točke njihova nastupa, jer ih publika uspije zapamtiti. Walker napominje kako dobre priče ne podrazumijevaju mudrost i kreativnost pisaca govora, memorijsko naprezanje i književni talent. Dapače, najbolje priče ne zahtijevaju ni mrvicu kreativnosti, ni teškog rada, već samo zahtijevaju oživljavanje iskustva koje smo imali i stavljanja u kontekst koji bi moga biti koristan, relevantan i zanimljiv drugima. No, pričanje priča nije važno samo onima koji žele postati dobri govornici, već i svima nama kako bismo uspjeli u svojim poslovima, ali i životu.    

I Papa Franjo je ove godine pisao o važnosti pričanja priča. Svoju poruku za 54. Svjetski dan sredstava društvenog priopćavanja objavljenu početkom 2020. naslovio je: „Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku“ (Izl 10,2) Život postaje priča. Sveti Otac je poruku posvećenu medijima posvetio baš važnosti pripovijedanja naglasivši da – ako se ne želimo izgubiti na svome putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. „Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati s pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio tkanja života; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima.“ – piše moralni autoritet globalnog svijeta. Papa dodaje kako je čovjek biće koje pripovijeda, a priče utječu na njega još od malih nogu pa čak i kad toga nismo svjesni: „Priče ostavljaju trag na nama, oblikuju naša uvjerenja i naše ponašanje. One nam mogu pomoći da razumijemo i kažemo tko smo. (…) Uranjajući u priče možemo pronaći razloge da se junački nosimo sa životnim izazovima. Čovjek je pripovijedač zato što je biće u nastajanju, koje sebe otkriva i obogaćuje u tkanjima dana svojega života…“. Papa pritom jasno upozorava kako sve priče nisu dobre i kako često padamo u iskušenja da prenosimo i širimo priče prepune tračeva i kleveta, nasilja i neistina… Takve priče su kratkog vijeka, dok dobre priče nadilaze granice prostora i vremena, aktualne su stoljećima jer hrane život. Zato na sve zaziva mudrosti kako bismo mogli „prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče“, te hrabrosti da „odbacimo lažne i zle priče“. A kad Papa govori o važnosti pričanja priča on ima sjajan uzor. Isus Krist je bio jedan od najvećih komunikatora koji su ikada hodali zemljom, a govorio je jako slikovito kroz prispodobe i priče. Jedna od njih, ona o rasipnome sinu, koja je inspirirala tolike umjetnike kroz povijest, pravo je književno remek djelo. O komunikaciji utemeljitelja svjetskih religija, koji su također pričali priče, dr.fra Iko Skoko napisao je sjajnu knjigu. Na koncu i Biblija je priča nad pričama, u kojoj su ispričane tolike sudbine, opisani događaji, narodi i pojedinci. I danas su na top ljestvicama najprodavanijih knjiga dobre priče. A one nisu nužno vezane samo uz književnost, već i publicistiku, pa čak i znanost. Prošle godine regiju je poharala uspješnica Pazi kojeg vuka hraniš dr.sc. Kenana Crnkića, koja se bavi fenomenom uspjeha, a čita u jednom dahu zbog niza mudrih i poučnih priča. U vrijeme pandemije Covid-19, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji znanstvena zvijezda postao je akademik Igor Rudan, jer je suhoparne znanstvene činjenice pretvorio u dobre, poučne i jednostavne priče razumljive svima.  

Od malih nogu sam volio priče i divio se dobrim pripovjedačima. Jedni su bili dobri pisci pripovijetki, a drugi su samo lijepo kazivali priče. S jedne strane, bila su to velika imena dječje književnosti, koja me uvijek vraćaju u bezbrižnost djetinjstva, poput Hansa Christiana Andersena, Ivane Brlić Mažuranić ili Branka Ćopića, a s druge – oni koji su nam uživo pričali, poput baka i djedova, roditelja i susjeda i obasipali nas zgodama i nezgodama, mitovima i legendama, ali i svojim životnim iskustvima. Neki od tih pripovjedača, čijih se priča i danas sjećam, nisu imali puno škole, ni pročitanih književnih djela, ali su imali moć pamćenja i kazivanja. Njihovo veliko životno iskustvo, zanimljivost vremena i (ne)prilika u kojima su živjeli i pitak pripovjedački stil tjerali su nas da sve što čujemo upijamo i pamtimo. U njihovim pričama su bila skrivena davno minula vremena i običaji, čuvale su toplinu dugih zimskih noći, govorile su o okrutnosti borbe za život na škrtoj zemlji, o lukavosti, ali i dobroti naših ljudi… Njihove su priče bili spomenici davno zaboravljenim ljudskim veličinama, podvizima i ostvarenjima, junaštvima i vrlinama. Ponekad smo im se smijali onako od srca, ponekad znali i suzu pustiti, a nekada se zbog njih bojali navečer zaspati. Ali, najuvjerljivije i najautentičnije su bile one priče koje je pričao sam život, a koje je pripovjedač zapamtio i širio dalje ili je s nama podijelio djelić svojih osobnih iskustava. 

Umijeće pripovijedanja, odnosno pričanja priča, jedna je od najvažnijih i najstarijih ljudskih vještina, ali i potreba. Pričalo se još uz plamen pećinske vatre, dok su jedina pomagala bili grubi pećinski crteži ispisani ugljenom ili kamenom. Prenosile su se uspomene i mudrosti s naraštaja na naraštaj uz svjetlucanje ognjišta… Čuvalo se zajedništvo obitelji i plemena kroz pripovijedanje, stjecali prvi nazori o svijetu koji nas okružuje i dijelila iskustva kako pogreške ne bismo ponavljali na vlastitoj koži. Pričalo se i slušalo, a kasnije i čitalo kroz cijelu ljudsku povijest – iz radoznalosti, potrebe, zabave… U novije doba vještina pričanja dobrih priča ušla je u poslovni svijet, poznata kao metoda storytellinga. Danas je teško zamisliti prodaju nekog proizvoda ili destinacije bez dobre priče. Klasični podaci više nikoga ne zanimaju. Kreativne industrije su zasnovane na dobrim pričama, s kojima se možemo suživjeti. Učinkovito pripovijedanje uključuje duboko razumijevanje ljudskih osjećaja, motivacije i psihologije kako bi se publika istinski pokrenula. Pixar, američki filmski studio poznat po sjajnim dječjim filmovima, ima čak svoja pravila pripovijedanja. Iz njih izdvajamo nekoliko pouka: dobre priče su univerzalne, velike priče imaju jasnu strukturu i svrhu, sjajne priče imaju karakter (ljudi se moraju poistovjetiti s junakom), priče za pamćenje pobuđuju naše najdublje osjećaje, te imaju iznenađujuće i neočekivane momente… Upravo u tome je tajna uspjeha Pixara i Disneya – koriste animirane filmove kako bi slikovito ukazivali na stvarne probleme i fenomene, rušili stereotipe i pokazivali rješenja. Ista je stvar i s govornicima. Dobar pripovjedač relativno lako naći svoju publiku, bez obzira je li riječ o motivacijskom direktoru, dobrom analitičaru, piscu za djecu ili stand up komičaru. Načela su slična. 

Vrijeme u kojem živimo leti prebrzo, sadašnjost je sve kraća, novi događaji i iskustva istiskuju stare uspomene, a sve ono što je bilo i jest lako pada u zaborav pod najezdom mnoštva novih informacija koje nas salijeći iz minute u minutu. Da bismo ih pamtili i prenosili moramo ih pretvarati u pamtljive priče. Iako dvije trećine svoga vremena provedemo pričajući drugima neki oblik priče, biti dobar pripovjedač ipak nije lako. To je oduvijek bio spoj urođenog talenta, stečenog umijeća i istančanog osjećaja za ljude i vrijeme u kojem živimo. Kao što je veliki Antun Branko Šimić pisao o pjesnicima („Pjesnici su čuđenje u svijetu / Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari / Naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči / pjesnici su vječno treptanje u svijetu“) tako bismo mogli govoriti i o pripovjedačima. Oni u svakodnevnom i naizgled običnom pronalaze trajnu mudrost. Oni zamjećuju ono što običnim smrtnicima promiče i gubi se u običnosti. Oni imaju istančan osjećaj za slike, ljude, prirodu… Oni otkrivaju skriveno, prepoznaju važno i onda sve to uspijevaju transformirati u privlačnu, poučnu i atraktivnu poruku… Oni dijele svoja iskustva i čine ih korisnima za druge. 

Napisao sam roman zato što me je spopala takva želja. Vjerujem da je to dovoljan razlog da se otpočne sa pripovijedanjem. Čovjek je po svojoj prirodi životinja pričalica.“ – napisao je slavni talijanski književnik Umberto Eco u svome kultnom romanu „Ime ruže“. Ta potreba da se ispriča priča, prati nas kroz cijelu povijest, a zahvaljujući njoj danas „razgovaramo“ s davno minulim ljudima i vremenima. Možda je najslikovitije opisao tu moć pisane riječi i čar doticaja s knjigama i mudrostima generacija veliki renesansni filozof, književnik i političar Niccolo Machiavelli: „Kad padne večer, vraćam se kući i ulazim u radnu sobu: već sa vrata svlačim sa sebe onu svakidašnju odjeću, punu blata i kala, i ogrćem se plaštem dostojanstvenim kralja i njegova dvora; kad se tako dolično odjenem, odlazim u dnevne dvore drevnih ljudi, tu se, ljubazno dočekan, hranim onom hranom, koja je jedina moja i za koju sam se rodio; tu se ja slobodno razgovaram s njima, pitam ih za razloge njihovih djela.“.

Pričanje priča kod nas ima i pomalo posprdno značenje jer ga često poistovjećujemo s prodavanjem magle. Sjetimo se koliko puta smo nekome rekli – Ma nemoj mi prodavati priču! No, vrijeme je da priče i njihovo kazivanje shvatimo uistinu ozbiljno i da one budu što je moguće više istinite.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp