Priča o jednom listu


Hodam tako gradom i razgrćem nogama lišće, razmišljam pa stanem, osluškujem. 

Ništa, samo prazna tišina. 

Lišće pod nogama izgleda mi tako samo, napušteno, ostavljeno da se polako suši i trune.

Nitko se više i ne sjeća onog mladog zelenog lista, što se ponosno isticao na grani, kao kakav pubertetlija pokazivao svoje mišiće, hvalio se svojim izgledom i samodopadno uživao.

Svi su ga trebali, kako bi im uljepšao dan i u igri sa suncem hranio svoje drvo. 

Važan je bio taj list, svi su ga cijenili i poštovali, vrijeme je odmicalo, mijenjalo se. 

Došle su vrućine, a on se nekako sa svojim prijateljima nosio s njima, jedva čekajući prvu kišu. Počeo se lagano mijenjati, boja mu više nije bila tako zelena, a i peteljka je sve teže odolijevala vjetrovima.

Nekih njegovih prijatelja više nije bilo, odnio ih je vjetar.

Polako se njegovo društvo rasipalo, jedan po jedan nestajali su njegovi prijatelji, kiše su bivale sve jače i nije ih više toliko želio, dapače radovao se svakoj zraci sunca, koja mu je s vremena na vrijeme znala ugrijati stare kosti.

Nije više bio zelen, kompletno se promijenio, požutio je i počeo dobivati nekakve pjegice.

Sunca je bilo sve manje i njegovo drvo bijaše opustjelo.

Na kraju je ostao zadnji visiti, ostali su sami on i njegovo drvo.

Sutradan je zapuhao novi vjetar i odnio ga, bacio na asfalt.

Čim je malo došao k sebi, imao je što vidjeti – tu je bilo cijelo njegovo društvo sa stabla.

Bili su neprepoznatljivi, smeđi, osušeni, krhki.

Nisu mu se imali snage niti nasmijati kao nekad.

Izgubili su svu snagu i život kao da ih je polagano napuštao.

List ih je tako gledao i tuga ga je stezala oko srca.

Razmišljao je kako da ih barem još jednom razveseli i izmami onaj poznati osmijeh na lice.

Dok je tako razmišljao, zapuhao je lagani popodnevni vjetrić i njega i njegove prijatelje podigao u zrak i zavrtio, a oni su skupa s njim zaplesali taj posljednji ples, osjećajući se kao nekad, poželjni, mladi i puni života.

Sudarali su se u zraku, pružali jedni drugima svoje peteljke i plesali, plesali i plesali.

Sve je bilo baš kao nekad. Vjetrić je stao, a oni su jedan po jedan, sretni popadali na asfalt.

Nije dugo potrajalo, skupila ih je nekakva stara metla i lopata i bacila u kantu.

Kroz otvor kante, list je radostan promatrao plavo nebo i pomislio:

‘Vrijedilo je!.’

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp