Poroci privatni, vrline javne


Malo stariji filmofili zasigurno se sjećaju filmskog uratka Vizi privati, pubbliche virtù, redatelj Miklós Jancsó, snimljenoga 1976. godine u talijanskoj koprodukciji s Jadran filmom, kojem fabula vrvi tajnama austrougarskog dvora, a moglo ga se zapamtili po egzotičnim ritualima, dugim kadrovima i svakovrsnim orgijama, scenama zbog kojih je redatelj imao  grdnih problema, ali sve je riješeno presudom „nije to pornografija, nego umjetnost“. 

No ostavimo se sadržaja filma i njegova epiloga radi znatiželjnih naraštaja, a obratimo pozornost na dva pridjeva iz naslova: privatno i javno, pa se priupitajmo kakvu sliku mi ostavljamo u javnosti, a kakvi smo zapravo kod kuće, ponašamo li se jednako u društvu i u svoja četiri zida. Uđimo u svoj vlastiti rendgen bez treme, straha ili srama, s mišlju da nitko nije savršen. Pa ni mi.

Svi mi imamo svoje ambicije i ciljeve, neke ostvarimo, neke ne, svi imamo svoje uspjehe i svoje pogreške, svoje pobjede i svoje promašaje, svoja dobra djela i svoje grijehe. 

Uspjehe ćemo obznaniti, a pogreške zatajiti, zakopati ih duboko u zaborav, i pred samima sobom ako treba. Kažu, ako niste zadovoljni sobom, odite u predsoblje. 

Ali pobjeći od sebe ne možemo. Priznajmo si, možda smo dobri, ali nismo idealni, volimo čuti pohvale, a pokudama okrećemo leđa.

Naravno da svakome lijepa riječ godi, iako često kažemo: „Ma što meni njegovo/njezino mišljenje znači u životu.“ Ali nam ipak nije svejedno  kakav dojam ćemo ostaviti i nismo u potpunosti imuni na tuđa mišljenja. Zato van izlazimo dotjerani, namirisani, nasmiješeni, pokušavamo u društvu biti duhoviti, hvalimo izgled ženskog dijela nazočnih na domjenku, divimo se poslovnim uspjesima naših prijatelja biznismena… njihovim financijskim domišljatostima i kupnjama. „Nova makina? Do 100 km za 6 sekundi… Wow… 250 km/sat, potrošnja samo 6,5 litara. Svaka čast, ima se…“ A odgovor je očekivan: „Čuj, stari, malo rada, velika zarada. Ma, danas se sve može ako znaš ljude koji znaju ljude…“ 

I to ti prelije čašu, iako ne piješ, i već se vraćaš doma u punoljetnom autu. A tada se pokrenu pitanja, uspoređivanja. Ma kako ja nisam tako uspješan, jesam li trebao biti ambiciozniji, ponekad malo više sagnuti glavu, staviti poštenje u džep, gdje sam proćerdao te silne godine…

Skineš nervozno kravatu i pališ TV, vrti se neka krimi-serija, i utoneš u naslonjač. I gruntaš… Pa gdje sam ja u svemu tome. Samo radim, skupljam godine staža i pribojavam se izračunati mirovinu… 

A onda zadrijemaš, zaspiš k’o beba, kada te probudi pucnjava s TV-a. Srećom, pozitivci rješavaju slučaj, još jedna pobjeda dobra nad zlom. I vraćaš se u stvarnost, a ego počne graditi barikade oko sebe, kao u slučaju one Ezopove jadne lisice i grožđa koje nije mogla dosegnuti. Ma, ionako je kiselo…   

No dok ti u svim neostvarenim ambicijama mirno spavaš, tvoj frend koji „zna ljude koji znaju ljude“ možda se brine hoće li i kad će to poznanstvo izići na vidjelo. Jer ništa ne traje vječno. Možda u njegovoj vili nije sve tako idealno kako izvana izgleda. Kao što reče jedan čovjek iz naroda koji je bio uzor susjedima: „Svaka hiža ima križa, a moja ima i raspelo.“ Jer ništa nije kako se čini. 

Da, ništa nije kako nam se čini. Svaka medalja ima dvije strane i nije zlato sve što sija. 

Sve su to samo izreke, reći ćete, ali i mi smo  samo ljudi, na istome putu. Suočeni s puno pitanja bez odgovora, puni dvojbi. Oni koji imaju bogatstvo kažu – nije sve u novcu. 

Oni koji ga nemaju željeli bi biti na mjestu ovih prvih. Da, on pruža sigurnost, ali njime ne možeš potkupiti vrijeme, ne možeš kupiti zdravlje, ljubav… Sve su to apstraktne stvari, ali bez njih život je nezamisliv, a ne samo puno siromašniji. Jer, badava vam dvor ako u njemu nema smijeha, badava vam jahta ako nemate drage osobe koje ćete povesti na plovidbu, badava vam blagdani i pun stol ako nije garniran mirom i ljubavlju, ako ih provodite sami… 

Dobri stari Petar Preradović znao je govoriti: Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije. Točno. I De Coubertin je rekao: Citius, altius, fortius. Dakle, što je i prirodno, uvijek nečemu težimo: bržem uspjehu, višem standardu, hrabrijem poslovnom potezu. Ponekad uspijemo, nekad ne. Ali ne smijemo biti nezadovoljni. Pri tome učimo i jačamo, idemo dalje. Naše privatne tajne nisu javno dobro. One su poput obiteljskog srebra koje se vadi iz ormara tek u krajnjoj potrebi. Nikakvo uspoređivanje s nekim nije korisno, ni logično. Jer svatko od nas je jedinstven. Neponovljivi Svemirski Unikat.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp