Studeni


Početkom studenoga pripremim se na onu veliku tugu koja će me obuzeti. Znam, lijep je to mjesec… Jesen pokazuje svu svoju raskoš i ljepotu. Drveće se zlati u bojama jeseni. 

Sutoni su puni boja, a čini se da je skoro svaki sunčani dan takav. Pun je boja. Počinju lagano i ona maglovita jutra, a koja pobuđuju maštanje i lijenost. Lijep je to mjesec. 

U mojoj Slavoniji se završavaju poljski radovi i sve se sprema u čardake, šupe, pušnice… Rade se zadnje pripreme za zimu. 

Voljela sam ja nekada davno studeni… Radovala sam se slobodnim vikendima tijekom studentskih dana koje ću provesti doma. Vlakom sam se vozila iz Zagreba u Vinkovce i onda šinobusom u Borovo. Bila sam puna radosnog iščekivanja… Čekalo me moje društvo, izlasci, zaljubljivanja… Čekale su me poznate kapije, mostovi, ljudi… Čekao me je Dunav i Dom tehnike…

Zašto sam onda svaki studeni neopisivo tužna? Zašto svakog studenoga provodim najviše vremena u kući? Teško mi se družiti i uopće mi je teško komunicirati s bilo kim. 

Voljela bih kroz studeni proći sama, ako je ikako moguće… Voljela bih svaki studeni biti u svojim mislima, sjećanjima, molitvama… Voljela bih, ako je moguće, izbrisati jedan davni studeni…

E, tog davnog studenog su srušene poznate kapije, mostovi, ubijeni su ljudi… Tog davnog studenog sam izgovorila sve molitve koje sam znala i koje nisam znala. Izgovorila sam ih riječima, mislima, suzama… I nakon pada Vukovara, mog rodnog grada, svakog studenog izgovaram molitve riječima, mislima, suzama… I od tog davnog studenog, svaki mi je studeni jednako tužan. I svakog studenog palim svijeće kao da će mi one odagnati tugu… 

Znam da nije samo meni on takav, nego i svim mojim sugrađanima. 

Već početkom mjeseca počinjemo paliti svijeće i palimo ih gotovo svaki dan… Svaki dan je netko od mojih sugrađana izgubio život onog davnog studenog. 

Svaki dan tog studenog bilo je pitanje života i smrti.

Rušen je moj rodni grad mjesecima. Primao je udarce sa svih strana: avioni su bacali bombe na njega, brodovi s Dunava su gađali moj rodni grad, topovi, tenkovi, sve je pucalo po mom gradu! A grad se nije dao. Prkosio je s ponosom i ljubavlju. 

Ponosom na svoju ljepotu i ljude koji su ga činili, a ljubavlju prema toj širokoj ravnici i obiteljima koje su u njoj svile svoje domove. Sve do jednog dana u studenom… Sve do onog tužnog dana kada je pokleknuo i nije se više mogao braniti.

Nekome tko nije odrastao u Borovu i Vukovaru, studeni je kao svaki drugi mjesec… 

Nama već godinama nije. Mislim da nikada više i neće biti… Studeni nam je mjesec tuge i tako će biti dok smo živi.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp