Kako je „dosadni“ Stoker oblikovao pop kulturu


Irski pisac Abraham „Bram“ Stoker, koji nam je svima usadio gotičku fantaziju o senzualnom, neumrlom krvopiji kojeg je nazvao Drakula, rođen je 8. studenoga 1847. godine u Dublinu, kao treće od sedmero djece. Kao dječak bio je vezan za krevet nepoznatom bolešću sve dok nije krenuo u školu u dobi od sedam godina, kada se potpuno oporavio. Kasnije je zapisao kako je bio prirodno misaon upravo stoga jer je bio vezan za krevet. 

– Slobodno vrijeme tijekom duge bolesti dalo mi je priliku za mnoge misli koje su se pokazale plodnima u mojim kasnijim godinama – zabilježio je. 

Nakon oporavka odrastao je bez nekih većih zdravstvenih problema, a čak se dokazao kao vrstan sportaš te je imenovan prvim sportašem na Trinity Collegeu u Dublinu. Diplomirao je matematiku sa svim počastima te postao revizor na Katedri za povijest i filozofiju.

Još kao student počeo je pasionirano pratiti kazališnu scenu te pisati kazališne kritike za Dublin Evening Mail, koje su privukle pažnju šireg auditorija, pa tako i tadašnje kazališne zvijezde, glumca Henryja Irvinga iz Kraljevskog kazališta. Oduševljen njegovom kritikom Hamleta, Irving ga u prosincu 1876. poziva na večeru, koja će postati početak dugogodišnje prijateljsko-poslovne suradnje. Naime, preselivši se u London dvije godine kasnije, tada već oženjeni Stoker postaje prvo osobni asistent Irvingu, potom izvršni, a zatim i poslovni direktor njegova kazališta Lyceum Theatre, što će raditi narednih 27 godina.

 

U ljubavnom tokutu s Oscarom Wildeom       

I dok mu je poslovni život hodio neometanom uzlaznom putanjom, Stokerov ljubavni život bio je pomalo kaotičan te se upleo u ljubavni trokut s frendom s faksa, Oscarom Wildeom i njegovom curom Florence.

Naime, Wilde se s Florence počeo viđati u kolovozu 1876. Bio je njome očaran od prvoga dana te se jednom prijatelju pohvalio kako ima čvenk s prekrasnom djevojkom koju vodi na popodnevnu službu u katedralu. „Ima samo sedamnaest godina i najsavršenije lice koje sam ikada vidio. I – nema ni novčića. Pokazat ću ti njezinu fotografiju kad se sljedeći put vidimo.”

Tada 18-godišnja Florence, kći potpukovnika Jamesa Balcombea, rođena je dok joj je otac bio stacioniran u Bombayu, a obitelj se preselila u Irsku kada su joj bile dvije godine. Florence je stasala u upečatljivo lijepu mladu ženu, visoku 173 cm, s dubokim sivoplavim očima i sjajnom kestenjastom kosom. Tadašnji magazin koji je pratio društvena događanja „The Era“ opisao ju je kao “jedno od najsjajnijih sazviježđa salonske sezone Dublina“ te primijetio njene “intelektualne značajke”. Premijer William Ewart Gladstone nazvao ju je jednostavno “ljepoticom”, dok ju je karikaturist George du Maurier smatrao jednom od tri najljepše žene koje je ikad vidio. Ostalo je zabilježeno kako su se muškarci penjali na stolice kad bi ušla u kazalište, samo kako bi ju bolje vidjeli. No, Florence je bila puno više od ljepotice. Bila je duhovita i elokventna, te su je i oštriji kritičari opisivali kao šarmantnu i prepunu irske duhovitosti i impulzivnosti.

Nesumnjivo je njezina reputacija zaintrigirala budućeg autora „Slike Doriana Graya“, tada 22-godišnjeg Oscara Wildea. 

U mjesecima koji su slijedili, njihova se naklonost produbila. Na Božićno jutro 1876., šest mjeseci nakon početka veze, Wilde joj je poklonio delikatan zlatni križić na koji je dao ugravirati svoje ime, što je u ono vrijeme bila gesta koja se često tumačila kao uvod u zaruke. 

No, razdvojenost i udaljenost učinili su svoje. Budući da je Wilde u to vrijeme studirao na Sveučilištu Oxford, zaljubljeni par slabo se viđao. Oscarova vatrica vremenom je splasnula. 

Ostavljena na cjedilu, Florence je u Dublinu postala zabrinuta za svoju budućnost. Premda lijepa mlada žena, bila je tankog novčanika  i slabijeg obrazovanja te je jedinu sigurnu budućnost vidjela u dobroj udaji. 

Uvijek oštra i razigrana i navodno nikad dosadna, privukla je pažnju još jednog briljantnog mladog Dublinjanina – Brama Stokera. 

 

Ratnu sjekiru ipak su – zakopali

Iako su Wilde i Stoker prijateljevali još od studentskih dana – obojica su pohađali Trinity College u Dublinu – kažu da ljubav ne pita za dozvolu, pa je tako Stoker zaprosio dražesnu Florence, a ona je pristala. Par se vjenčao 1878. te ubrzo potom zbog njegova posla odselio u London. Stokerov je novi šef Henry Irving bio silno iznenađen kad je otkrio da je ovaj krupni i veseli Irac ima i – suprugu. 

Iako mu je kao studentu Stoker učinio uslugu predloživši ga za članstvo Filozofskog društva sveučilišta dok je bio predsjednik, Wilde nije olako prešao preko činjenice da mu je frend oteo curu. Neko je vrijeme bio potpuno shrvan, te je zamolio Florence da mu vrati zlatni križić koji joj je poklonio. Obvezao se da će ga zauvijek nositi kao uspomenu na “dvije slatke godine – najslađe od svih godina moje mladosti”. 

Kažu da vrijeme liječi i najveće ljubavne boli; u njegovu je slučaju zaista bilo tako. Wilde se ohladio i ponovno zaljubio, pa je nakon nekog vremena slavna trojka zakopala „ratnu sjekiru“ i razvila prijateljstvo koje je potrajalo godinama.

Stokerovi su 1879. dobili i jedino dijete, sina kojeg su krstili kao Irving Noel Thornley.

Rad s Irvingom, najpoznatijim glumcem svog vremena, i upravljanje jednim od najuspješnijih kazališta u Londonu, učinilo je Stokera poznatim te se preko njega povezao s londonskim visokim društvom, gdje je upoznao Jamesa Whistlera i Sir Arthura Conana Doylea, koji mu je bio daleki rođak. 

 

Mit o neumrlom

Tijekom Irvingovih turneja, Stoker je puno putovao po svijetu, pa ipak nikada nije posjetio Istočnu Europu, gdje će kasnije smjestiti radnju svoga najpoznatijeg romana, Drakula. Vjeruje se kako je jedan dio inspiracije pronašao u posjeti engleskom gradu Whitby, dok drugi dio pripada susretu s Arminom Vamberyem, mađarskim piscem i putnikom, koji mu je pripovjedao mračne priče s Karpata.

„Drakula“ (1897.) pripada vrsti dokumentarnog romana, a napisan je kao skup realnih, ali potpuno izmišljenih izvoda iz dnevnika, telegrama, pisama, brodskih teretnica i novinskih članaka, koji su svi pomalo dodali razinu detaljnog realizma u priči, što je vještina koju je Stoker razvio kao novinar. U vrijeme objavljivanja smatran je “jednostavnim horor romanom” zasnovanim na imaginarnim tvorevinama natprirodnog života, 

A brak s fatalnom Florence? Protekao je mirno do njegove smrti 20. travnja 1912., podjednako u ljubavi, poštovanju, kao i poslovnom partnerstvu. Kad joj je suprug obolio, neumorno ga je njegovala.

– Jadnoj Florence, koja je bila anđeo, teže je nego meni – povjerio se bratu Thornleyu. – Morala je obaviti sve knjigovodstvo i pronaći novac za život, a samo Bog zna kako se snašla.

Njegova je supruga, uz atraktivan fizički izgled, očito imala i „kliker“ u glavi te se pokazala žilavom u zaštiti suprugove književne ostavštine. Posljednja dva desetljeća života posvetila je promišljenom upravljanju svojim financijskim poslovima, pokazujući čeličnu odlučnost u kombinaciji s izvrsnom poslovnom pronicljivošću. Bila je nepokolebljiva u ostvarivanju prava na Drakulu, svoj glavni izvor prihoda. 

Kad je anonimnim pismom otkrila kako njemačka tvrtka Prana Films prikazuje Nosferatu, neovlaštenu verziju Drakule, odmah je djelovala. Pridružila se Društvu autora i putem te organizacije zatražila i dobila, nakon mučne trogodišnje bitke, 5000 funti honorara, uz obvezu da će svaki primjerak Nosferatua biti uništen. U listopadu 1928. godine pročitala je članak u Today’s Cinema u kojemu je stajalo, netočno, kako je Universal Studios otkupio prava na Drakulu te je borbu premjestila u Hollywood i tako spriječila studije da profitiraju na njezin račun. 

Umrla je 1937. u 79. godini, nadživjevši supruga za 25 godina. 

Iako je Stoker napisao nekoliko fikcija i horor romana, upravo je Drakula godinama kasnije zaživio kao oblik univerzalne fantazije i dio popularne kulture. Premda mu je – pogotovo naspram ostalih irskih književnika! – životopis pomalo štur i dosadnjikav, Stoker je oživio najzanimljivijeg i najzagonetnijeg od svih mističnih junaka te je njegov Drakula postao najekraniziraniji roman u dostadašnjoj povijesti. 

Mit o zavodljivom, neumrlom krvopiji koji svoje žrtve vabi atakirajući i sisajući njihove erogene zone, nudeći im u zamjenu vječni život i danas golica maštu najšireg auditorija te ostaje nepresušno vrelo inspiracije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp