Kada sam nedavno krenula za Dubrovnik, sekundu prije no što sam upalila auto, komandna ploča signalizirala mi je da je baterija od ključa slaba i da ju treba zamijeniti novom. Iste sekunde potražila sam rezervni ključ, stari ostavila kod kuće i krenula zadovoljna i sretna s mojim sinovima za Dubrovnik.

I tako, vozeći se do tamo, misli su se u meni rojile, pričala sam sama sa sobom o svemu i svačemu (ne naglas, naravno).. Do Dubrovnika je ipak sat i pol vožnje, a moji sinovi tinejdžeri još uvijek nisu za neke duboke razgovore.

Sjetim se ja tako putem i ključa. Sjetim se kako sam u roku od jedne sekunde otišla u kuću i istog trena potražila rezervni ključ. I razmišljam o tome kako smo svi mi zapravo naučeni učiniti pravu stvar kada je to potrebno. Svi mi u određenim trenucima automatski znamo da su nam određene stvari važne i da je to što ćemo učiniti u tom trenu – nešto što se mora učiniti odmah jer su u protivnom moguće velike posljedice.

U ovom mom slučaju – da nisam pronašla rezervni ključ od auta, niti bih mogla krenuti na put, mislim, mogla bih, ali pitanje je koliko je baterija bila dobra da bih na povratku uopće mogla otključati automobil i upaliti ga i mogla se mirno vratiti kući?

I vozim ja tako i razmišljam. Razmišljam o tome što bi bilo sa svima nama kada bismo se tako ponašali u svim životnim situacijama, kada bismo odmah u startu ono što ne valja zamijenili onim što valja, onim što sigurno radi…

Upitajmo se – slušamo li uvijek u roku keks našu komandnu ploču koju nosimo na ramenima ili dozvoljavamo da nam se dogodi u život, pa što se dogodi, dogodi se.

Sigurna sam da su mnogi ljudi u životu propustili mnogo toga što su mogli imati ili doživjeti jer nisu slušali svoju komandnu ploču i nisu htjeli u trenu zamijeniti ključ koji ne radi onim koji radi, onaj krivi onim pravim. I pritom ne mislim na ključ u doslovnom smislu, nego onaj čarobni ključ u našoj glavi. 

Poslušajmo onaj prvi signal. I, nećemo se prevariti. I ja sam nekada ignorirala taj signal. Jesam. I, nisam slušala svoj prvi glas, prvu misao, nazovite to kako god želite. I uvijek, ali uvijek se pokazalo da sam trebala poslušati svoj unutarnji glas.

Naša “komandna ploča“ uvijek nepogrešivo radi za nas. Samo je na nama da je pratimo. Želim vam svima puno sreće, znajući i vjerujući da svi imate u sebi onaj pravi, novi ključ koji uvijek radi u vašu korist.