Nevidljivi čovjek


Koliko sam puta sjedio na kavi, možda i drugoj, trećoj, onoj nepotrebnoj. Sjedili bismo tako i dokoličarili, raspravljali o „važnim“ temama, ne doživljavajući nikog i ništa oko sebe. Povremeno bi za naš stol dolazili prosjaci. Kao nevidljivi ljudi jedva bi izustili pokoju rečenicu, moleći nas za kunu, dvije, tri… Hodali bi od stola do stola i u pravilu dobivali odbijenice, nekad i vrlo grube, bahate, nepotrebne. „Kaj god? Zakaj ne idete delat’?“; „Si ga vidla, jak je kak’ bik, a prosi? Kak’ ga ni sram?“; „Čula sam da je sve zapil. Nego, reci mi kaj buš danas kuhala?“

Svašta sam se naslušao u ovih mojih par godinica života. Priznajem, i sam sam u više navrata odbio prosjaka, ne doživljavajući ga, ma zapravo – ne primjećujući ga. A, zašto? Nije me se ticalo. Iskreno, imao sam važnijih tema. A koja bi tema mogla biti važnija tema od čovjeka u potrebi? Nebitno je kako je i zašto netko završio na ulici, da li je ovisnik ili nije, da li smrdi ili ne. Zar nije prije svega toga – čovjek, ljudsko biće? Zar njegove prljave ruke i dugo neoprana kosa, zapuštena brada nisu vrijedne naših štikli, lakiranih cipela, dugog zimskog kaputa?

A u stvari ne znaš tko te gleda, čije oči možda i posljednju nadu polažu baš u tebe, tvoju dobrotu i mali beznačajni novčić koji život znači…

Kažem, i sam sam bio takav, sve do jednog dana, kada sam s mojom suprugom sjedio na kavi u Tkalči. Bio je sunčan, ali prohladan jesenski dan, kad se kraj našeg stola zaustavio čovjek srednjih godina i stao taman da zausti, a supruga mu već gura neke kovanice u ruke, samo da ga se što prije riješimo. On je stao i s dozom preostalog ponosa izustio: „Gospođo ne trebam vaš novac. Gladan sam, htio sam Vas zamoliti, ako bi bili tako dobri otići sa mnom u dućan i kupiti mi za moju djecu, barem nešto za pojesti.“ Supruga je istog trena ustala i otišla s njim u dućan te mu kupila osnovne namirnice za par dana. Vratila se za naš stol presretna i ispunjena jer pogled koji joj je taj čovjek uputio na kraju, nije bilo moguće riječima opisati.

Dugo sam razmišljao o tome toga dana, ali i mnogo puta nakon toga i shvatio da je najljepše od svega u životu biti čovjek. Zato – ne osuđuj nikoga jer i ti sutra možeš biti u potrebi, a tko će ti pomoći i kako ćeš se osjećati, ako za ljude koji te okružuju postaneš nevidljivi čovjek?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp