Simfonija


Često puta razmišljam o svom životu, da li sam ga živio dobro, loše, krivo ili sam mogao bolje. Znam samo da ništa ne bih mijenjao, ponovio bih sve ludorije, upoznao iste ljude, sagradio istu obitelj i živio svaki trenutak.

Ne želim plakati za prošlim vremenima, niti zvučati kao otužni starkelja, ali lijepo je sjećati se. Sjećam se onoga što je bilo, onoga od čega sam sagrađen, a sagrađen sam od ljudi koji su ulazili i izlazili iz mog života. Neki su se od njih zauvijek nastanili u mom srcu, a većina u mojim sjećanjima. 

Zašto sam sagrađen od ljudi? Pa, zato što niti dom u kojem sam odrastao, niti mjesta koja sam posjećivao, niti zrak koji sam udisao, niti sunce koje me budilo, kao ni mjesec koji me zvao na počinak, ne bi ništa značili bez ljudi.

Bilo je tu svakakvih ljudi, siromašnih, bogatih, veselih, tužnih, toplih, hladnih, običnih i neobičnih, ali – bili su ljudi. Bilo je i puno prolaznika kroz moj život, koji bi samo prošli, udarili neki svoj pečat, ostavili neku recku na mojoj duši, ukrali za sebe barem jedan otkucaj mog srca i potom otišli dalje svojim putem.

Puno je ciglica utkano u svaki dan moga života, kuća je već poprilično velika, ali i dalje se nižu katovi, otvaraju se nova vrata, a pogled s prozora čini mi  se sve ljepšim.

Cesta koju vidim s prozora moje duše, posebna je, neobična, nesvakidašnja. S nje mi mašu prijatelji, poznanici, prolaznici, pozdravljaju me i pričaju svaki svoju priču. Pričaju priču o trenutku u kojem smo se dotakli, vjerujem više namjerno, nego slučajno jer gledajući unazad svi ste bili baš tu kad ste trebali biti. Gomila glasova pretvara se u žamor, žamor u glazbu, a glazba u simfoniju koja se zove život. 

Da, baš kao jedna simfonija, a svi vi kao simfonijski orkestar, savršeno uštiman. Uloga dirigenta prepuštena je meni, iako mi se ponekad čini da sam bio i gledatelj i dirigent odjednom.

Kakva je ta simfonija? Prekrasna, bogata durovima i molovima, svaki muzičar najbolji na svom instrumentu, sve zvuči baš onako kako je bilo zamišljeno jer drugačije i nije moglo biti.

Pale se svjetla, dirigent predstavlja svoj orkestar, rukujući se sa svima, ne samo s prvom violinom, jer vam želi reći hvala, baš svima. Hvala za svaku sekundu, osmijeh, suzu, svaki taj predivni takt, taj timbar koji ste podarili. Hvala na melodiji koju zajedno sviramo, prebirući po crno bijelim tipkama, baš kao po lošim i dobrim danima. Bez vas melodija bi usahla, ne bi bilo topline u njoj, a note bi postale bezlična slova na papiru.

Publika ustaje, aplaudira, a orkestar ponovno nastavlja svirati jer simfonija što se zove život još uvijek traje.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp