Pokretna traka


Svijet je još ne tako davno cijenio potpuno druge vrijednosti i bio posve drugačiji od ovoga u kojemu mi danas živimo. Mnoga arheološka nalazišta diljem svijeta vjerodostojno svjedoče o tome. Ja još uvijek vjerujem u ovaj svijet i znam da još uvijek na ovome svijetu ima ljudi koji svoje rublje peru vlastitim rukama, a ne u perilicama za pranje rublja. Još uvijek na ovome svijetu ima ljudi koji se kupaju u prirodi, sretno ulazeći u rijeku ozdravljenja i novoga života. Oni ne žive odvojeno od prirode već sjedinjeni s njom. Oni žive dan po dan, uvijek iznova susrećući sebe u svakome od njih. Ovaj i onaj svijet još uvijek se negdje dotiču i brinu jedan za drugog. Poštujući naše pokojnike poštujemo i sebe i našu tradiciju i ovaj svijet na koji su nas oni pozvali kako bismo ga upoznali i nastavili ga  čuvati u njihovo i naše ime te kako bismo eventualno nešto lijepo i korisno i mi učinili za našu sadašnjost i za našu budućnost. 

Prestanemo li štovati ideje naših predaka, slušati njihove mudrosti i slijediti njihove putove na pravi način, sigurno smo na krivom putu, na putu samouništenja. Jer, mi smo oni, a oni sigurno nisu htjeli ovakav svijet. Kada smo se posljednji put upitali: što bi sada svi naši dragi pokojnici rekli za ovaj današnji svijet? Umjesto odgovora pogledam nebo i vidim plamene oblake kako putuju nebeskim svodom. Postaju tamno crveni, pa crni. Počeo je puhati jak vjetar, kao pred oluju, nagovješćujući nešto uznemirujuće. Bojim se da smo negdje pogriješili. Ne kao pojedinci, nego kao pripadnici ljudske vrste.

Zamišljam ljude sa svih strana svijeta u nošnjama globalnog sela kako se grle, pjevaju i plešu na nepreglednoj livadi punoj proljetnog cvijeća na kojoj im stari mudraci u pauzama pjesme i plesa iz Knjige svjetskih mudrosti čitaju savjete i mudre izreke minulih civilizacija svih naših predaka. Oblaci odjednom nestaju. Sve će biti dobro. Vrijedi nadati se. 

Znam, danas si svi postavljamo isto pitanje: ima li spasa za ovaj poludjeli svijet? Što smo to mislili da stvaramo dok smo vjerovali u napredak tehnologije, internetizaciju i dok smo na slijepo potpisivali svoj ulazak u arenu globalnog tržišta? Jesmo li mi na tom tržištu samo gladijatori ili imamo i mi pravo sjediti u elitnim ložama odlučivanja o smjeru vrtnje ovoga svijeta? Zabavljači vole arenu, ulaze spretno u nju pjesmom, plesom, glazbom, sportskim borbama, ali cijelo to vrijeme traje ona najgora i najokrutnija borba od svih borbi u kojoj želeći to ili ne sudjelujemo svi mi, a to je klasna borba čovjeka nad čovjekom. Kako nekome tko odlučuje o svemu tome reći da ne želiš sudjelovati u tom okrutnom maskenbalu, u tom natjecanju ljudskih taština, u tom nadmetanju u ljudskoj ispraznosti? Kako se spasiti? 

Statika u dinamici. Trenutak i vječnost. Mirnoća nasuprot gibanju. Život nasuprot prolaznosti. U čemu je tajna sreće za kojom čovjek traga? Sigurno nije u tom sumanutom gibanju bez cilja. Nije u toj mravljoj žurbi ujednačene vojske ljudi. Za čim toliko trče ljudi dok ih zrake sunca blago miluju podsjećajući ih na život kakav je nekad bio, odnosno kakav je mogao biti da čovjek nije negdje na svom putu izgubio razum. 

Nije se uzalud svojedobno u turističkoj promociji Hrvatske pojavio slogan: Mediterranean as it once was (Mediteran kakav je nekad bio). Taj je slogan bio samo još jedna potvrda da ništa više nije onako netaknuto kako je nekad bilo, ali i potvrda da je sve što je dosad taknuto od strane ujednačene globalizacije, taknuto na krivi način, na način koji je uništio izvornu ljepotu krajolika i pretvorio ga u nešto sasvim drugo. 

Pitam se, postoji li još uvijek i je li negdje i nekako moguć jedan trenutak bezvremenog i sretnog postojanja? I oblaci su u žurbi, kao i ljudi. Je li moguće da skulpture velikana iz davnina djeluju smirenije i humanije od ljudi koje susrećemo na ulici? Kako bi to izgledala skulptura jednog užurbanog čovjeka – mrava 21. stoljeća? Bi li ju kipar uopće uspio izraditi, s obzirom na užurbanost modela koji bi mu zbrisao u prvoj sekundi? S našim kroničnim užurbanim stanjem nismo ubrzali samo oblake, već i konzumaciju svih aspekata našega života. Čak je i konzumacija kulture samo to, čista užurbana fast food konzumacija bez dubinskog promišljanja i komentara, nakon koje se ljudi brže bolje razbježe svatko na svoju stranu, nastavljajući svoj užurbani ritam života. Gdje je nestala ona poslovica: Najbolje je žuriti polako? Ili ona divna talijanska poslovica Chi va piano va sano e va lontano, e chi va forte va alla morte e non arriva mai. Kao da ih se više nitko ne sjeća. Ljudi ne znaju više živjeti polako i sretno. Od čega bježimo? Za čim jurimo? Što će nam to pobjeći? Zar baš sve mora biti nekakva užurbana konzumacija, kupnja i prodaja, ponuda i potražnja? Profit je zarobio ljude i okovao ih nevidljivim, ali vrlo snažnim okovima. 

No, kada ovaj svijet promatramo očima nekog bića iz drugog svijeta, odjednom primjećujemo cijeli niz predivnih mogućnosti koje on nudi. Odjednom vidimo prirodu koja svojim gorama, dolinama, šumama, morima, rijekama i jezerima zove čovjeka da joj se vrati i počne sve ispočetka. Još uvijek ima i mjesta i vremena za taj skladan ples čovjeka i prirode, iako nam se čini da smo od njega svakim danom sve dalje i dalje. Iz dana u dan rađaju se novi roboti koji će na radnim mjestima zamijeniti ljude. Živimo u svijetu putujući kroz život pokretnim tvorničkim trakama poput brandiranih proizvoda, okruženi nepovjerljivim bodljikavim žicama, bezličnim neboderima, poslovnim tornjevima i nezaobilaznim nadzornim kamerama. Odlučujemo sve manje, statiramo sve više. Na svakom koraku čekaju nas pokretne stepenice, dizala, romobili, segwayi. Zahvaljujući tehnološkim pomagalima u svakome se trenutku možemo teleportirati na bilo koji dio svijeta bez nekog posebnog uzbuđenja. Dio smo mnoštva uzburkanih ulica punih odsutnih ljudi. 

Umjesto šarmantnog žamora tržnica, kolodvora, škola, crkava, kavana i trgova, posvuda vlada ista neartikulirana žurba. Dio smo naizgled nespojivog amorfnog mnoštva ljudi. Djelujemo kao da se međusobno niti ne poznajemo, niti se želimo upoznati, ali svi se ponašamo isto: pogled nam je zarobljen lokotom profita, pod miškom imamo najnovije modele  aktovki s prijenosnim računalima, a u ruci neku od brojnih verzija mobitela. Čovječanstvo je u jednoj bespredmetnoj i besciljnoj žurbi u jednom munjevitom, super-brzom vlaku prema vlastitom samouništenju. A došli smo na ovaj svijet kako bismo ga učinili boljim i ljepšim te kako bismo potom zasluženo putovali prema kraljevstvu plavog neba i snježnobijelih oblaka. Imali smo pravo na to plavetnilo neba, ali smo si ga sami oduzeli. 

Neki bi nas mudrac na kraju našeg puta sa smiješkom na licu mogao zaskočiti onom starom pitalicom – porukom: «Gdje si bio,  nigdje, što si radio, ništa.» i to bi otprilike mogao biti opis cjelokupnog života većine stanovnika naše užurbane planete. «Zar je sva ta žurba bila uzaludni, Sizifov posao?» mi bismo ga upitali. «Bojim se da jest», rekao bi mudrac i nastavio dalje svojim putem, ostavivši nas u levitirajućem stanju između oblačića postavljenog pitanja i kiše mogućih odgovora.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp