U potrazi za dušom


Razmišljate li nekad kuda idete, gdje ste krenuli, da li hodate pravom ulicom? Zapitate li se o smislu svoga postojanja, o djelima koja ste učinili, o mjestima koja ste vidjeli, o ljudima koje ste upoznali, o sreći koju ste podijelili s nekim, o tuzi koju ste skrivali tražeći rame za plakanje?

Stjecajem životnih okolnosti odrastao sam u liječničkoj obitelji, u kojoj su tužne teme bile svakodnevnica, teške dijagnoze, odlasci ljudi, tupi pogledi, sprovodi, sve je to poput nekog vjetra ulazilo u naš dom, porazbacalo osjećaje po ladicama sjećanja i nestalo.

Mi bi se skupljali nekoliko dana, oporavljali, slagali se kockicu po kockicu i nastavljali dalje. Jedna ili dvije kockice bi nestale, ali sve ostale su bile na broju pa je nastavak bio moguć.

Živio sam u Zagrebu osamdesetih, iako sam nisam na to obraćao pažnju jer uvijek sam se nekako vezivao uz ljude, a vrijeme je u mladosti bilo nebitna stavka. 

Cijeli život sam zapravo proveo u potrazi za dušama. Srodnim, toplim, nesvakidašnjim, iskrenim.

Nije ih bilo teško naći, bile su svuda, krijući u sebi svu simboliku grada, sav onaj fini zagrebački štih, fakinske smicalice, naivnost koja je tako lijepo ukrašavala stare zagrebačke kavane.

Tu se skrivao život jednog velikog grada, u kazalištima, kinima, kavanama, diskačima. 

Tu su se skrivale te duše. Lijepili bi se jedni za druge nekim nevidljivim ljepilom ljubavi jer uživali smo u njoj, voljeli smo i bili voljeni i polako stvarali svoje mjesto u društvu, dokazivali se među frendovima u kvartu i kasnije u gradu na velikoj pozornici života.

Ono što se pitam danas, tko nam je sve to uzeo? 

Zapleli su nas u neke društvene mreže, čak slavimo i godišnjice prijateljstva, a da se niti jednom nismo upoznali, vidjeli, dotaknuli?  

Živimo okruženi slikama, tražimo Zagreb koji je imao dušu i postoji još uvijek, ali samo u našim sjećanjima. Oduzeli su nam i vrijeme, zarobili nas mobitelima, a mi i dalje tražimo duše jer čovjek je društveno biće, a ne profesionalni daktilograf, koji dane provodi na mreži.

E sad, gdje smo, na kojem dijelu naših životnih putova, ne znam.

Znam samo da ću i dalje tražiti duše, dijeliti srce, darivati osjećaje i biti onaj koji sam bio, jer drugačije ne znam.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp