Tko je doista u pravu, a tko je u pravu i onda kada to nije? Tko nam govori istinu, tko nas obmanjuje, a tko nam laže? Sve su to vrlo bitna pitanja koja bismo si trebali postavljati svakoga dana.
Sjetimo se jedne poznate priče, sigurna sam da je mnogi znaju. Priča ide ovako:
Nekada davno, ljudi su živjeli u podzemnoj špilji do koje je vodio dugačak prolaz otvoren prema svjetlu. Tu su još odmalena, s lancima na vratu i na nogama, tako da se ne mogu kretati. Nije im dozvoljeno okretati glave, pa zarobljenici ne mogu vidjeti ni svoje tamničare. Mogu gledati samo ispred sebe. Iza njih je vatra koja na suprotan zid špilje baca crno-bijele sjene onih koji prolaze izvan zida. Te sjene zatočenici smatraju stvarnima, jer za drugo ne znaju – pa u tom igrokazu uživaju. Sve sjene koje vide nazivaju istim imenom.
Kad jedan zatočenik pobjegne iz špilje strmim i neravnim prolazom, ugleda svjetlo dana i najprije osjeti jaku bol. Zatim primijeti da svijet izgleda drugačije, u bojama, u više dimenzija. Zbunjen je i pomisli kako je to sve privid, a svijet u kojem je živio je stvaran. I dok se polako privikavao, slobodan čovjek shvaća da su ih tamničari držali u laži.
Sav oduševljen, poželi tu sretnu vijest o divnom vanjskom svijetu prenijeti drugim zatočenicima. Što mislite, što se događa? Zatočenici mu ne vjeruju, ismijavaju ga, smatraju ga glupanom koji im smeta u njihovu pogledu na zid. Ljudska ograničenost ponekad doista zna biti iritantna. Često smo zarobljenici vlastitih ograničenja.
Upravo zbog toga, zgodno nam ukazuje Platon u svojoj poučnoj priči, oni koji znaju istinu i koji znaju put ka slobodi, dužni su oslobađati od okova one koji to ne znaju.
Zato, ako ti se da, razmisli danas o ovoj priči i zapitaj se:
- Tko su tvoji tamničari?
- Što tebi predstavlja zid?
- Želiš li i dalje promatrati taj zid?
- Tko su tvoje sjene?
- Kakav igrokaz gledaš?
- Koja je tvoja uloga u tom igrokazu?
- Tko su zatočenici u špilji?
- Što se događa kada slobodan čovjek izađe iz špilje?
- Tko si ti u toj priči?
