U posljednje vrijeme sve više razmišljam o reciprocitetu. Ne znam zbog čega. Možda i zbog nekih razočaranja koja su mi se dogodila u životu. Iz dana u dan u moje misli dolazi uzajamnost. Osoba po osoba iz kruga moje bliskosti dolazi mi pred oči te u mislima previrem po našim sjećanjima vođena uzajamnošću kao mjerilom. Pitam se koliko je te uzajamnosti u svakome od tih odnosa. Negdje je ima više, negdje manje. Negdje jedna strana daje više, dok druga, razumije se, uzima više. Za pretpostaviti je da će jedna strana u nekom odnosu uvijek davati više i da će netko stoga u skladu s tim uvijek dobivati i uzimati više. Takvi su međuljudski odnosi. No, ima i onih ugodnih odnosa u kojima je uzajamnost toliko prisutna s obje strane da ćemo teško moći ustvrditi da netko u tom odnosu daje više ili obratno – uzima više. Takvi su mi odnosi u posljednje vrijeme nekako najdraži. Svakim danom sve mi je teže biti netko tko ulaže u neki odnos više od nekog drugog.
No, kako je zapravo došlo do toga da toliko držim do reciprociteta? Moram to priznati i sebi i drugima. Društvene mreže su te koje su mi otvorile oči za neke stvari. Toliko sam puta pisala o svim lošim stranama virtualnog svijeta, no, danas ću na neki način demantirati te svoje napise. Vrijeme čini svoje. Mijenjamo se. Svakoga dana nešto novo saznajemo. Kako o sebi, tako i o drugima. Dugujem istinu svakoga životnog trenutka i sebi i drugima. Možda ću jednoga dana misliti drugačije. Ali, danas, eto, mislim da su upravo društvene mreže izvrstan filter za upoznavanje pravog lica svakog čovjeka. Jedan moj prijatelj godinama me je uvjeravao da sam strašno pogriješila kada sam svojedobno nestala s društvenih mreža. Žao mi je što prije nisam poslušala njegov savjet i što sam godinama bila lišena za toliko vrijednih spoznaja o ljudima kojima sam okružena.
Možda sam se bojala istine. Možda nisam htjela znati tko su uistinu ljudi koji me okružuju. A, onda sam se vratila na društvene mreže i odjednom počela upoznavati pravo lice nekih ljudi. Tu točno crno na bijelo možemo vidjeti tko je kakav po tome kako se ponaša u virtualnom svijetu, po tome što objavljuje na svome zidu i kako reagira na objave svojih prijatelja. Tu se točno vidi tko će kome staviti taj famozni lajk, hoće li to učiniti s predumišljajem (kako bi sebi priskrbio lajkove) ili iskreno (bez ikakvih očekivanja, vjerujući kako će i ta osoba učiniti to isto), kome će namjerno uskratiti lajk i tome slično. Milo za drago. Oko za oko. Zub za zub. Lajk za lajk. To je svijet u kojem živimo. Ti meni. Ja tebi.
I, onda shvatiš – nije uopće nebitan taj reciprocitet. Naprotiv. I te kako je bitan. Koliko u virtualnom, toliko i u stvarnom životu, jer virtualan život je slika stvarnosti. S pravom se pitamo – čemu šakom i kapom dijeliti lajkove nekome tko ih nama slučajno ili namjerno ne daje? Treba dobro razmisliti o tome kome ćemo velikodušno dati sebe na ovaj ili onaj način. Bez svačijeg se lajka može. Pogotovo ako se radi o ponekom lažnom prijatelju. Tada može slobodno odlajkati od nas. Jer, prava poruka uvijek nađe put do onih ljudi koji će je znati razumjeti, kao i naše srce do prijatelja koji će to doista i biti. Nisam ni slutila da neka naizgled beznačajna ikona kao što je popularni lajk može toliko pomoći svakome od nas u razotkrivanju ljudi. Taj mali bijeli palac na plavoj podlozi. To malo bijelo srce na crvenoj podlozi, taj zagrljaj, osmijeh, suza ili zažareno ljuto lice. Psihološka je to studija za one koji žele znati nešto više o ljudima s kojima se druže. Igra boja. Crvenim na crveno, plavim na plavo, crvenim na plavo, plavim na crveno, žutim na sve. Igra se na sve ili ništa. Nečije su karte su na stolu, nečije ispod stola. U tijeku je tajno praćenje pojedinih profila bez ikakvih reakcija od strane virtualnih fantoma. U tijeku je borba emotivnih i manje emotivnih instant reakcija, ali i onih zakašnjelih. Svjedoci smo svega i svačega iz čega izvlačimo određene zaključke.
Akcija koje izaziva reakciju, objavom na objavu, čas sladunjavi, čas zajedljivi komentari, virtualni zagrljaji s jedne i virtualni ugrizi s druge strane, ignoriranje objava, primjećivanje istih, smijeh, suza, ljutnja, šutnja, dodir, blokiranje, odblokiranje, lajk koji nam znači nešto više jer je od nekog nama bitnog, iz naše prošlosti ili mašte, u moru onih koje možda niti ne primjećujemo uzimajući ih zdravo za gotovo, jer su uvijek tu, ah, koliko vrijednih i korisnih informacija… Sve je tu. I sve možemo vrlo jasno vidjeti ako to želimo. Osoba je profil. A svaki profil je medij. Dakle, svaka je osoba medij koji odašilje vrijedne informacije, ponajviše o sebi. Medijalizacija cjelokupnog društva. Teško je kritizirati medije u svijetu u kojem je svaka osoba medij za sebe.
Moto nekih ljudi na društvenim mrežama je – sve za lajk, lajk ni za što. Hoćemo li udovoljiti njihovim zahtjevima ili im uskratiti pozornosti? Svi ih poznajemo. Vole dobiti lajkove, a nemaju vremena dijeliti ih drugima. Tako se ponašaju u virtualnom svijetu. A takvi su i u stvarnom životu. Samo bi primali, ali ne bi davali. Društvene mreže pomogle su mi da to shvatim i napokon progledam što se tiče nekih stvari. Tko bi rekao da se ljudi mogu tako lako otkriti svojim ponašanjem u toj virtualnoj javnosti u kojoj je svaki profil medij za sebe – osoba sa svim svojim vrlinama i manama koja se javno otkriva svojim objavama i komentarima.
Neviđeno je kako neki ljudi reagiraju na zamolbe svojih virtualnih prijatelja da se neki njihov sadržaj podijeli. Nekima to predstavlja problem. Ali nije im nikakav problem kada netko promovira njih i njihovo djelovanje. Ne mare za reciprocitet. Nemaju vremena doživjeti druge ljude. Ne vide dalje od sebe. Dati nekome lajk ili podijeliti neki sadržaj predstavlja veliki problem upravo onim ljudima koji su ionako zaštićeni od bilo koje krize koja sve nas ostale može u bilo kojem trenutku pogoditi. Oni se ne bave lajkovima. Kaj god. Oni su iznad toga. Nije ih briga za krize, jer ih se ne tiču. Ali zato se tiču svih nas ostalih koji služimo kao pogonsko gorivo njihovom preživljavanju, preživljavanju sigurnih. Nadljudi su to koji s visine i s nekim podsmijehom promatraju nečiju borbu za preživljavanjem. Ljudi čija je egzistencija neizvjesna primorani su je osiguravati onim ljudima čija je egzistencija osigurana od kolijevke pa do grobnog mjesta. Apsurd je premala kvalifikacija ovog bolesnog fenomena koji nas iz dana u dan boli sve više i za kojeg se cjepivo ne nazire. Treba reći koja je jedina strašna podjela našeg društva, ona najstrašnija, a to je podjela na ljude kojih se niti jedna kriza ne tiče i one kojih se tiče baš svaka.
Egoizam na kvadrat zahvatio je svaku poru društva. Svatko gleda isključivo sebe. Sigurni pogotovo. Važno da je njima egzistencija osigurana. Njihovi su lajkovi najskuplji i oni su na njima najškrtiji. To su oni ljudi koji će na društvenim mrežama eventualno reagirati samo na šale koje su ih nasmijale u njihovom ionako bezbrižnom danu. Jer, jako se vole šaliti. To je jedino što ih na društvenim mrežama zanima. No, kada već imamo profile na društvenim mrežama, a svi ih manje – više imamo, tada bismo trebali pokazati trunku solidarnosti jedni prema drugima i reagirati na nešto što je netko objavio na ovaj ili onaj način. Nitko to nije učinio bez razloga. Netko je podijelio neku svoju misao, emociju, netko je sebe fotografirao i željan je komplimenata jer mu je možda palo samopouzdanje ili si možda traži partnera putem interneta, netko pokušava nešto prodati, netko se želi nečim pohvaliti, netko požaliti na nešto, uglavnom, svatko je u nekim svojim previranjima i to trebamo znati poštivati i jedni druge razumjeti.
Hoćemo li objaviti nešto što je nama smiješno ili nešto za što mislimo da će nasmijati druge ljude? Hoćemo li javno voditi privatni život na svakodnevnoj bazi pretjerujući s dijeljenjem detalja iz istoga ili ćemo tek tu i tamo, ako i tada, zaći u sferu privatnosti? Hoćemo li iskreno s drugim ljudima dijeliti naša trenutna emotivna stanja ili glumiti emocije u skladu s virtualnim trendovima? Hoćemo li prodavati virtualnu robu koja se kupuje ili dijeliti nešto zato što to nešto predstavlja nas na najbolji način i zato što drugačije ne znamo?
Sve su to pitanja na koja ćemo dobiti odgovore na svakom pojedinom profilu. Ne zovu se uzalud profili. Naše objave na društvenim mrežama govore puno o svima nama. O svakome od nas. Naše digitalne reakcije ili izostanak istih također. Ovdje govorimo o javnoj komunikaciji, onoj na zidu, ne o onoj u Inboxu. Inbox nam dobro dođe da vidimo tko će nam čestitati rođendan potajno, u Inboxu, a tko javno, na zidu. Ili, tko će nam čestitati na nekom uspjehu javno, a tko u Inboxu. Sve te aplikacije odličan su pokazatelj nečije ljudskosti ili neljudskosti, iskrenosti ili licemjerja, nesebičnosti ili sebičnosti, nečijeg lica i naličja, nečije javne i privatne osobnosti te koliko su te dvije osobnosti usklađene, a koliko kolidiraju, sukobljavajući se jedna s drugom.
Ah, koliko mi je drago da postoje društvene mreže zbog svega onog pozitivnog i dobrog što su mi poklonile. Gotovo u istoj mjeri, ako ne i nešto više, koliko mi je ponekad krivo da postoje, samo zbog svih onih loših strana istih, o kojima sam više puta pisala. Profili ljudi na društvenim mrežama njihovi su pravi pravcati psihološki profili po kojima ih prepoznajemo i do kraja upoznajemo, a njihove reakcije odraz su njihova karaktera i ponašanja u stvarnom svijetu.
Sada znam – gdje ima uzajamnosti, tu stanuje prijateljstvo. Gdje te iste uzajamnosti nema, prijateljstva nikada nije ni bilo, niti će ga biti. Ili smo svi za jednoga i jedan za sve, ili nismo za druženje. Ili su nam karte na stolu ili nisu. Davati znači primati i obratno. Nikako drugačije ne ide. Davati bilo što nekome tko tebi ne daje baš ništa je suludo. Svoje emocije, svoje vrijeme, svoje uši, svoje rame, svoje savjete, usluge,…bilo što. Davati samo zato da daješ? I nikada se ne pitati što si od te osobe kojoj daješ sebe ikada dobio? To doista nema smisla. A upravo to sam naučila od društvenih mreža. I neizmjerno mi je drago zbog toga. Bila sam opijena dobrotom kao takvom, davanjem svima i svakome, činjenjem dobrih djela samo zato što drugačije ne znam i nikada nisam znala funkcionirati. Ali, i dobrim ljudima nekada dođe da se zapitaju – čemu sve to? I, tko je to i je li uopće zaslužio moju dobrotu i moje davanje? Kad-tad moramo se to zapitati da ne bismo svoju energiju davali onim ljudima koji ne zaslužuju našu pozornost. Nije ovdje stvar u nekom vaganju i kalkuliranju. Ne. Ovdje se radi samo o tome da moramo prestati biti dežurne budale. Netko tko samo daje, a ne prima ništa zauzvrat je budala. Točka. Uzajamnost je najbolje mjerilo svakog pravog prijateljstva. Ne kaže se uzalud – Kada me budeš trebao, potraži me na onom mjestu na kojem si ti bio kada sam ja trebao tebe.