Nema veze s blagdanskom iskrom u oku; i naše je oko “bližnjega svoga” nadzorna kamera. Vidiš, blagi do paranoidni orwellovci se boje opće anonimnog snimanja, nano čipova, države nadzora, a za slom dostojanstva hej pa dovoljan je malo živčaniji službenik koji ima zdrav vid i bolesne pavlovljevske reflekse.
Danas u Konzumu na Britancu stojim u redu, a do mene na samoposlužnoj blagajni neki visoki sjedi djed nalik Elfovima i s obje goleme noge u grobu, viri valjda smo jadna glava s musavom maskom koja bi kupila nešto za ručak. Djedica se vrpolji, ne zna stisnuti ništa, pa ni gumbe na tehno kasi, ali nije to problem nadzornom organu- mladom trgovcu, već što je djedu maska pala ispod nosa. Prodavač viče, sav se zacrvenio, daj navucite masku na nos, kaj je to tak teško, a djed ga blijedo gleda jedinim očima koje ima, povezanim s mozgom koji je očito davno ostao bez glukoze i druži se najviše s doktorom Alzheimerom..
Golemi djed je gledan, oči, same oči, šutke ga gledamo, djed se najednom izgubio u hladnom svemiru kriznog društvenog ponašanja, ukopao se, ne zna što je maska, što blagajna, tko je trgovac i tko je on, samo gleda kroz prašinu svojih neurona, a mladi se trgovac dere, vuče glas iz središnje centrale zemlje, viče navuci masku na nos, a djed očito ne zna di mu je nos, i gdje je duša i tko ga je zaboga uopće pustio da ide u dućan zapravo nitko i svatko djed je sam, sam s tim nosom ispalim iz gaća maske i šepa kroz svemir nedostižnog kelja i krumpira. Blagajnica viče, maknite se samo od njega. Pade mi na um, evo, Djed Mraz.